Prošle sedmice oslobođen je Asim Sarajlić. O dokazima i samom procesu pisali su mnogi, tako da ću ja malo o fenomenu uhljebljenja koji hara ovom državom, a koji je toliko prihvatljiv i normaliziran da sve suprotno tome, a što bi bilo moralno i etično, pada u vodu. Dalo bi se diskutovati da li je Asim ili asimi stvorili fenomen uhljebljenja ili je naša DNA do te mjere promjenjena da nam je već u samom kodu tolika želja i potreba za uhljebljenjem da je postalo pravo poražavajuće i društveno isključujuće, ukoliko nemaš nekoga poput Asima u svom najužem okruženju. Jednostavno si jad i neinteresantan, nesnađen. Oni koji su stranački aktivni možda će više razumjeti ovaj tekst, bez obzira u kojoj su stranci i možda će se dio tih čitatelja_ki složiti da skoro svaka stranka ima svog asima, doduše koji još nije snimljen, a sad se i više vodi računa o mjestu susreta i isključenju mobitela tokom susreta.

Možda će i sam Asim jednog dana napisati neko štivo o tome kako je uhvaćen na djelu, te kratko uraditi retrospektivu o ljudima prije i nakon hvatanja na djelu, odnosno nakon podizanja optužnice, a onda i nakon oslobađajuće. Bilo bi vrlo značajno porazgovarati sa Asimom na ovu temu iz razloga što bi se po ko zna koji put pokazalo da nije do Asima ili da nije samo do Asima, a onda bi možda neko iz oblasti sociologije i/ili psihologije mogao i da se nadoveže i na osnovu slučaja Asima, pa i direktorice Izetbegović, (ne znam da li je još uvijek profesorica), pokuša ispitati da li masa stvara Asima i direktoricu ili Asim i direktorica stvaraju mase, svjetinu?!

Asim Sarajlić dugogodišnji funkcioner najutjecajnije bošnjačke stranke u Federaciji BiH uhvaćen je na djelu tako što je snimljen na dogovorenom mjestu u dogovoreno vrijeme od strane nekoga kome vjerojatno nije strano da se to tako radi i da će Asim i tu noć, kao što je to bio običaj i na prethodnim njihovim stranačkim auto skupovima unutar maksimalno desetak očiju, pričati o tome kako je ili će nešto ili nekog završiti. Autoru snimka je iz njemu poznatih razloga dojadilo da bude dio auto ekipe i odlučio da ovog puta snimi i dostavi ili unovči snimak, ko će ga znati. Kako to ide ako ne ovdje nagledali smo se u sve i jednom nastavku kultnog filma Kum. Svaku objavu oko Asima, šegu i šalu, pratila sam baš iz potrebe da upratim koliko je sada sokola, osokoljenih da ga popljuju, nalaju i požele da što prije završi iza rešetaka, jer on je jedan i kad se njega riješimo, riješit će se većina kriminala i korupcije u ovoj državi, samo ne znam kako će masa koja štuje taj isti kriminal i korupciju, radije poseže za kreditom ili pozajmnicom kako bi uposlio svog najbližeg i to preko Asima ili asima iz drugih stranaka ili asima na drugim mjestima upravljanja i odlučivanja nastaviti živjeti, da li bi bili spremni na sistem po zaslugama i kompetencijama umjesto po poznanstvima i utjecajima. Mnogo je onih kojima je prihvatljivije ići preko Asima ili asima nego biti na protestima, buniti se protiv sistema ugnjetavanja ili na kraju rušiti vlast na izborima. Mnogo je više onih koji su iz godine u godinu, iz mandata u mandat podržavali iste, solidarisali se sa sistemom u kojem u autu njih četvorica završavaju državu, jer su se iz godine u godinu, iz mandata u mandat nadali da je baš ove godine i ovog mandata njihov red za završiti sina, kćer, snahu, zeta, … Sigurno je da je mnogima Asim i valjao, ja i danas slušam kako će neko glasat za nekoga samo zato što mu je valjao, a ako pitaš za koju funkciju se taj isti kandidira ili šta mu je politika ili za šta se zalaže, dobiješ muk. Sad kad bi čovjek bio maliciozan pa da opet grebe po površini i pita a šta ti je valjao i gdje, možda bi došao do nekog drugog ili novog asima koji još nije snimljen. Čim je podignuta optužnica protiv Asima, sigurno mu se masa više nikad nije javila, mnogi njegovi koji nekad s njim stajaše rame uz rame utihnuše i čekaše epilog svega. Ali, kako Pedra ne objesiše vjerojatno su se mnogi ponovno aktivirali i čestitali mu nanovo ohrabreni i željni da budu dio njegove klike.

Fenomen u kojem uživaš biti pored i s onim koji ti može nešto završiti, uhljebiti te, a kad on pada onako stajati po strani i čekati epilog, a ako je klima pogodna i obećavajuća da pljuvanjem Asima možeš da se približiš nekom novom asimu i tako opet gledaš kako ćeš završiti svoje neke poslove i bez promjene sistema nastaviti plivati u ovom blatu i mulju tim bolje, a ako pak ne padne stari Asim onda je najbolje poslati mu sms podrške i čestitati na oslobađajućoj i istaknuti kako si znao da je nevin i kako su mu to sve napakovali oni kojima si se, dok si čekao epilog, kanio približiti i nastaviti tamo gdje si stao. Jer malo je ljudi koji su u strankama iz nekakvih ideoloških pobuda, kao i onih izvan stranka koji bi da ovdje nešto mjenjaju, da visi neki Pedro, jer kad sve oduzmeš i sabereš pored onih koje znamo da su u strankama, još više je onih koji su izvan članstva, ali su itekako dio sistema i koje ovi iz stranka „guraju“ na mjesta odlučivanja i rukovođenja, pa i do onih manje važnih i bitnih funkcija, ali ipak nakačenih na budžet. Samo tako je moguće održati stranku aktivnom i učiniti je faktorom i samo tako svjetina hoće, ako ne ide kod ovih, lako se prešaltati kod onih kod kojih to ide. Čak onda i kad kreneš iskreno i drugačije, vrlo brzo te svjetina ohaviza i pokaže ti da je ipak tu radi uhljebljenja i da ukoliko želiš imati aktivnu stranku, moraš furati uhljebljenje.

Da li oni stvoriše sistem uhljebljenja ili pak svjetina njih koji će dio te svjetine uhljebiti ostaje pod znakom upitnika, možda.

Tako, kad je Asim izgovorio Nek’ visi Pedro, prođe mi kroz glavu ko je sve Pedro i koliko bi nas visjelo, vjerojatno forme, nikako suštine radi.

U Bosni i Hercegovini prema Popisu iz 2013. godine živi 3.531.159 osoba. Od tog broja prema nacionalno/etničkom izjašnjavanju u BiH živi 50% Bošnjaka, 31% Srba, 14% Hrvata, 2,7% Ostalih 0,77% onih koji se ne izjašnjavaju, te 0,18% osoba koje su potpale pod rubriku nepoznato. Zanimljivo je da se pod oznakom nacionalne/etničke pripadnosti u mikroanalizi pojavljuje i 117 osoba koje su se izjasnile kao čovjek ili žena, 18 osoba koje su se izjasnile kao dijete i jedna ženska osoba koja se izjasnila kao Bosanka neće u tor. Možda bi ovo mogao biti nukleus oko kojeg bi se mogla praviti neka priča.

Nadalje, po Popisu iz 2013. godine u Kantonu Sarajevo živi 83,8% Bošnjaka, 3,2% Srba, 4,2% Hrvata, dok preostali procenat, nešto manje od 10%, podrazumijeva sve one koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda. Za razliku od Kantona Sarajevo u Hercegovačko Neretvanskom kantonu živi 222.007 osoba. Od toga broja 41% je Bošnjaka, 3% Srba, 53% Hrvata, dok je preostali procenat za sve one koji se ne izjašnjavaju kao konstitutivni. U samom Gradu Mostaru živi 44% Bošnjaka, 4% Srba, 48% Hrvata i 4% svih onih koji se ne izjašnjavaju kao konstitutivni. Uvijek se rado vratim na stranicu koja nudi ove statističke podatke pitajući se kako to da u javnosti i na društvenim mrežama ima mnogo onih koji bi nekakvo drugo uređenje, ali ipak kad dođe “stani-pani” oni ne bi da se izjasne kao stanovnici ove zemlje, već pripadnici naroda. Nađem i tu argument da je i to legitimno, ali onda se vratim na ove male procente svih onih koji se nisu izjasnili kao pripardnici konstitutivnih naroda i pitam se zašto onda se onda i ovi koji primarno jesu konstitutivni a građansku bi, nisu izjasnili kao građani Bosne i Hercegovine. Razumijem da ima pripadnika konstitutivnih naroda koji bi sutra da se to kolektivno etničko pomiri sa kolektivno građanskim, pa i da se poštuju individualna prava i ne poništavaju prava kolektiviteta i da su spremni opet u boj za domovinu i sve to razumijem, ali kad se oduzme i sabere takvih je na nivou statističke greške, a s druge strane unutar takvih ima i onih kojima se sva ta retorika političko populistička i politički materijalna itekako isplati, osobito kad si predstavnik manjinskog konstitutivnog i pričaš priču većinskog konstitutivnig sve iz udobne, pretežno Sarajevske fotelje. Pored ovih brojki u Kantonu Sarajevo smješten je i glavni grad Bosne i Hercegovine, administartivni i svaki drugi centar. Sarajevo, pored toga što je glavni grad države i administrativni centar ima i osnovnu školu koja je dobila i još uvijek suvereno nosi ime Mustafe Busuladžića. Bilo je u javnom društveno političkom životu Sarajeva pojedinki i pojedinaca koji su osudili kako nazivanje odgojno obrazovne ustanove po njemu, tako i zadražavanje tog naziva po dolasku Trojke u Vladu Kantonu. Bilo je i onih koji su imali svoje argumente zašto njegovo ime nije ništa loše, pa čak pronalazili tamo neke izvore kojima su javnosti objašnjavali sve dobročiniteljstvo dotičnog. Javnost je bila naklonjenija posljednjim, pa se zato i prestalo problematizirati to pitanje, pa je lakše otvarati takva i slična pitanja negdje izvan Kantona Sarajevo, ali iz Sarajeva. Niko se iz Mostara, Livna, Bihaća ili nekog drugog grada gdje Trojka, osobito Naša stranka, ima ogranke nije oglasio da kaže svojim kolegama i kolegicama kako je to prihvatanje ili nepokretanje rješavanja naziva škole protivno njihovom ideološkom opredjeljenju, stranačkoj strategiji ili politici, a kamoli da se nekoga javno prozivali. Možda i sami ogranci izvan Sarajeva smatraju da je ipak Sarajevo centar bh. političkog svijeta i da oni u Sarajevu najbolje znaju. A, možda ogranci izvan Sarajeva zapravo stvarno i istinski znaju kako je to teško mijenjati, kako je promjena naziva škole samo promjena u nazivu, suštinski ne mijenja ništa. Promjenom naziva škole nastavni plan i program ostaje isti, u glavama ostajemo zarobljenici svih naših etnonacionalnih, religijskih i inih identiteta, kojih se lično i privatno uopće ni ne želimo lišiti, kamoli osloboditi. Čak štaviše, unutar svoja četiri zida odgajamo nove zarobljenike, nositelje naših teških ideoloških i inih hipoteka.  

Onda se dešava Boška Ćavar, vijećnica Naše stranke u Gradu Mostaru koja će na tačku dnevnog reda po pitanju ukidanja vjerskih i nacionalnih obilježja ispred i unutar institucija u Mostaru ostati suzdržanom. Iz Sarajeva se oglasili mnogi, od njenih stranačkih kolega i kolegica, do svih onih koji iz udobnih fotelja i kao pripadnici većinskog naroda ili manjskog, ali kao pojedinci itekako prihvaćeni od većinskog, u Sarajevu kao znaju kako je to živjeti u Mostaru, u manjim sredinama, u drugim sredinama gdje još uvijek imate kafiće podijeljene na pripadnike etnije, pa svako ulazi u svoj, gdje se djeca obrazuju i odgajaju po nastavnom planu i programu susjednih država, gdje izučavaju svako svoju religiju, gdje oni koji se odluče za pohađanje nekog drugog predmeta umjesto vjeronauke nemaju čak ni udžbenik za taj predmet i šta sve ne. Da je sam odgojno obrazovni sistem drugačiji i da se djeca odgajaju i obrazuju u duhu pluralizma, etike, upoznaju sa svim religijama i gdje bi im se dala mogućnost da sami promišljaju i gdje ih se poziva, čak provocira na kritičku misao, u dogledno vrijeme bi većini njih bilo sasvim svejedno da li je iznad table šahovnica, krst/križ, ikona, ljiljani, trobojka ili zastava države u kojoj žive. S vremenom bi stasala generacija koja bi u vijeću bez prepucavanja, u miru i tišinu, razumno i pragamtično izglasala bespotrebno obilježavanje bilo koje institucije i zapišavanje bilo koje teritorije, jer bismo stasali u ljude. Ali, da bi se došlo do toga barem socijaldemokratske i socioliberalne stranke u Bosni i Hercegovini bi trebale više pričati o suštini, a manje o temama koje nameću oni koji žive od ovih tema i to vrlo uspješno i više no dobro. Namjerno neću da kažem „koje nameću etnonacionalisti“, jer ove teme više nisu samo njihove, ove teme su definitivno postale teme svih onih koji bi hljeba preko pogače, odnosno da budu političari a da pri tome što manje rade. Na izjave Boške Ćavar „Bošnjaci se identificiraju sa ljiljanima, Hrvati sa šahovnicom, Srbi sa trobojkom“, reagirali su i neki političari, a koji su pripadnici hrvatskog i srpskog naroda, ukazujući ili otvarajući oči Boški i Boški sličnima da to nije tačno, jer postoje i oni koji jesu pripadnici hrvatskog naroda, ali se ne identificiraju sa šahovnicom i smatraju ljiljan svojim, on im je znak otpora protiv agresije. To je apsolutno njihovo pravo i dobro je da postoje i takvi, samo treba biti iskren i pošten i reći da su to tako rijetki slučajevi da ih čak ni softver ne bilježi, jer su procentualno u toj mjeri podzastupljeni. Također treba reći, bez povezivanja/upućivanja na ličnosti koje se vežu za ove izjave, da se ti rijetki slučajevi, izuzetci nalaze pretežno u Sarajevu i da će im takve izjave politički više koristiti negoli škoditi, da je njihovo biračko tijelo pretežno ono kojima ne gode oni tamo koji se identificiraju sa šahovnicom i trobojkom, ali im itekako gode pripadnici tog i tih naroda kojima ljiljan nije mrzak i koji ne vole ove što vole šahovnice i trobojke. Ne znam kad će i hoće li svi ti i takvi, a koji su nastanjeni u Sarajevu i čija se izborna jedinica pretežno vezuje za Kanoton Sarajevo, početi pričati o simbolima u Sarajevu, nazivima škola, ulica, pozdravima u institucijama, … ili čak da ne počnu ni pričati o tome, već da se uhvate u koštac sa potrebnim reformama u obrazovanju koje bi vremenom vodile k tome da se neke stvari same od sebe podrazumijevaju.

Evo i da je jutros svanuo dan bez simbola i obilježja, da li to znači da smo odmah po defaultu svi prvo Bosnaci i Hercegovici, pa tek onda pripadnici naroda, ove ili one religije,…? O Boškinoj odluci da bude suzdržana u smislu stranačke odluke koju jesu/nisu prethodno iskomunicirali ne mogu pisati, jer ne znam i to je njihova interna stvar. Ali, ako je bilo da svako ima pravo da sam odluči kako će glasati, njenu suzdržanost bih prepustila njenim biračima da ju ocjenjuju, nikako udubnim foteljama Sarajeva koje u svojoj zapuštenoj avliji iz hladovine reagiraju i kritikuju one što ne uređuju svoju avliji, onako kako bi i oni trebali da urede svoju, prevenstveno.

Nije isto biti političar ovih i sličnih stranaka u Sarajevu i Mostaru i mnogim drugim mjestima. Ako neko ipak misli da je moguće ponašati se i djelovati onako kako Sarajevo misli da se tamo negdje neko treba ponašati, onda topla preporuka da provede istraživanje/anketu među roditeljima koji jesu ili nisu za ukidanje obilježja i simbola u obrazovnim institucijama ili među zaposlenicima svih institucija, koje je politika zaposlila.

Nakon toga nek’ zapali lomaču.

Bila sam nekoliko puta u Beogradu, no nikad za svoj ćeif i onako opušteno, bez ikakvih obaveza. Ovog aprila ukazala se mogućnost da ga turistički posjetim, da jedno drugom damo šansu za upoznavanje. Put ka Beogradu bio je sasvim ugodan, još jedno podsjećanje u nizu o ljepotama naših predjela, i sa ove i sa one strane, neiskorištenih prirodnih potencijala, ali i napuštenih kućerina. Imali smo obezbijeđen smještaj u dijelu koji se zove Cerak. Pošto smo kasno stigli, prvu noć smo odmarali, a i znali smo da nam već sutra slijedi višesatno obilaženje ovog velikana.

Nakon što nas je taksi dovezao do željene adrese Ambasade Meksika u naselju Dedidnje, nadomak Zvezdinom stadionu, znali smo da ćemo se i tu neplanirano zadržati, jer smo još usput vidjeli neka mjesta na koje želimo otići, mimo već planirane posjete Muzeju Jugoslavije, odnosno Kući cveća i još mnogo toga. Da bismo napravili validan plan, sjeli smo popiti kafu u prekrasnom restoranu “Avala” s pogledom prema stadionu. Vrlo brzo smo odlučili posjetiti i stadion, a od ljubaznog osoblja koje nas je provelo kroz muzej saznali smo da se odlučujući derbi igra baš sad u subotu i da je to jedinstvena prilika da odgledamo derbi uživo i osjetimo atmosferu. Naravno, kupili smo karte za Zapad.

Nakon posjete muzeju FK Crvena zvezda uputili smo se pješke do Kuće cveća, što je nekih 30 do 40 minuta laganog hoda. Dan je bio prekrasan, kao i parkovi i velelepne rezidencije i zdanja usput. Tu baš na uglu za skretanje prema Kući cveća je neobični i sa posebnom pažnjom uređen restoran sa baštom Hyde park.

Ulaz je 400RSD/osoba, a odnosi se na ulaz u Muzej Jugoslavije, Kuću cveća i Muzej “25.maj”. Na ulazu u Kuću cveća već je bio formiran red za posvetu, od Kineza preko Nijemaca do naše regije. Kako se šetamo od ugla do ugla, iz prostorije u prostoriju komentarišemo u smislu gdje bismo sada bili da smo ostali svi skupa, kakvog li “mračnog” doba u ovom prigušenom svjetlu novonastalih državica, te nas posebno dojmi fotografija sahrane. Jasno nam je da današnji vladari života i smrti u novonastalim državicama imaju svite koje im se klanjaju i koje ih prate u stopu bez pogovora, ali isto tako je to trčkaranje obrnuto proporcionalno moći koju vladar za kojim trče ima. Što će reći da sa smrti pada i moć, a samim time i broj trkača, pa se postavlja pitanje ko će njima doći na sahranu, odnosno pa nije valjda da su svi ovi morali čak i mrtvom “diktatoru” doći na sahranu. Bilo je lakše mapirati zemlje koje nisu došle na posljednji ispraćaj Tita, nego one koje to jesu.

U Muzeju Jugoslavije sve što je dobivao na poklon za vrijeme života. Pored toga, poseban dio posvećen je antifašističkim mitinzima žena u Jugoslaviji, ulozi žena i djece u borbi.

Nakon toga otišli smo na rakiju, da dođemo k sebi.

Već prvu noć smo imali planiran izlazak, još davno iz Sarajeva izvršenu rezervaciju u restoranu “Tri šešira” na Skadarliji. Mnogo puta sam slušala kako je to nezaobilazno mjesto i kako je nezamislivo doći u Beograd, a ne otići u Tri šešira. Slušala sam kako je tu uvijek puno, da skoro svaki separe ima svoju muziku, a da nijedna muzika ne smeta drugoj. Uvijek sam se pitala kako je to moguće, ali eto uvjerih se sama da je stvarno moguće. Da nismo izvršili rezervaciju unaprijed, sigurno ne bimso mogli ući samo onako, jer na samom ulazu stoji osoba koja provjerava spisak rezervacija i u skaldu s tim odvodi goste do stola. Uživali smo, pili, jeli i pjevali. Kafana je bila puna, muzika neumorna, a kako je vrijeme odmicalo tako su i gosti, kako strani tako i domaći, bivali sve opušteniji.

Naravno, još koji put ćemo doći na Skadarliju i upoznati se, rekla bih, još boljim restoranima. Neki su možda previše izvikani, a neki manje izvikani imaju zehru bolju ponudu i uslugu. Jedan dan smo posvetili Kalemegdanu i Zoološkom vrtu Grada Beograda. Tu smo obišli crkvice, upalili svijeće za mrtve i žive, obišli restorane, uživali u parku i pogledu na Dunav i Savu.

U jednom od restorana na Kalemegdanu, dakle mjestu gdje će neko ući samo u WC, a neko će sjesti da jede ili pije se nalazi ovaj WC koji sam morala uslikati u mislima uspoređujući sva mjesta diljem lijepe BiH koja se nude kao turistička, a zbog čijih uslova smo skloniji nositi pelene negoli otići u WC. Dakle, prije negoli se koristite WC školjkom pritisnete taster i automatski se povuče stari, a izađe novi najlon na dasci od šolje koji možete koristiti. Nakon toga vas čeka umivaonik sa punim dozerom tečnog sapuna i sušilo i papir za ruke. Na raspolaganju je i topla i hladna voda, ogledalo i kanta za smeće.

Jedne noći smo zaglavili na Skadarliji u restoranu “Dva jelena”. Nakon pet sati uživanja uputili smo se oko 23h prema parkingu na Kalemegdanu gdje smo nekad prijepodne parkirali auto. Usput smo prolazili kroz sporedne ulice i kako smo se od “Tri šešira” – na donjem izlazu, udaljavali od Skadarlije, tako se s lijeve strane počeo širiti zvuk dobre rok muzike uživo. Stali smo na momenat da osluhnemo i vrlo brzo se našli na uluzu u pub/club. Sišla sam nekoliko stepenica prema ulazu u club gdje me dočekala djevojka koja me upita da li imam rezervaciju. Rekoh da enmamo i da smo u prolazu. Kaže ljubazna djevojka da se mora platiti ulaz i ako nas je samo dvoje možemo ući. Popela sam se nazad da to prenesem, kada ona već za mnom da mi kaže da je Vukašin rekao da ne moramo platiti ulaz. Mi, onako iznenađeni, kažemo nije problem u ulaznici, samo bismo morali do obližnje trgovine po cigarete, te krenusmo u glavi vrtjeti ko je Vukašin. Ušli smo na jedno piće, koje se pretvorilo u nekoliko, uživali u doličnoj rock muzici domaćih i stranih grupa, a onda u nekom momentu je pored nas prošao lik sa kačketom, a kako je u klubovima ionako prigušena rasvjeta, sama sebi rekoh, pa ovo je Vukašin i to baš onaj Vukašin koji je BiH predstavljao na Eurosongu 2010. Podijelila sam to sa Sanjinom, ali naiđoh na masu pitanja tipa ko nas je predstavljao, koji ba Vukašin, ma kako možeš znati, vidiš da se ništa ne vidi i tako. Prišla sam tom istom liku sa kačketom i uljudno ga pitala da li nas je on predstavljao na Eurosongu 2010.godine. Namija se frajer i akže, reci šta piješ. Došao je kod nas i lijepo smo se ispričali i isplesali do kasno u noć. On je trenutno glavni i odgovorni u clubu “RockInHood”, a muzika uživo je od četvrtka do nedjelje.

Prije negoli ćemo krenuti za Beograd kažu nam prijatelji da su oni također u Beogradu u istom periodu, ali su već rezervisali posjetu Cabare clubu LaFayette. Mi onako zbunjeno gledamo i pitamo ih kakav je to klub. Kažu da jednostavno odemo na njihov profil i pogledamo, pa ćemo si približno stvoriti sliku o čemu se radi. Odem naravno odmah i naravno sve izgleda neobično, ali tu dobijem i informaciju da su sve karte rasprodane do kraja maja. Nekako dođemo do karta i doemo u čuveni LaFayette. Od samog ulaza do dolaska na mjesto predviđeno za nas već smo imali otvorena usta. Svakog gosta dočekuje ženska osoba koja ga vodi na njegovo mjesto. Po smještaju dolazi konobar koji se predstavlja imenom i govori nam da nam je večeras na usluzi. Klub je vrlo brzo napunjen, ali to se nijednog trenutka ne odražava na uslugu, služenje jela i pića, mijenjanje pepeljare i slično. Uskoro je krenuo petosatni show koji nam je oduzeo dah. Nijedna slika niti video ne može prenijeti tu atmosferu, organizaciju i ponudu. Vrijedi otići samo zbog ovoga.

Nemam slika sa Ade na kojoj smo bili sa našim prijateljima Sanjom i Sašom. Toliko smo se zapričali da smo zaboravili uslikati se i uslikati Adu na kojoj su svi mogući sportsko-rekreativni sadržaji, zelenilo, plaže, nezaobilazna gastronomija i šta sve ne. Sanja ima predivnu cjećaru u Borči i od nje sam dobila ovaj prelijepi buket cvijeće. Nije džaba naziv cvjećare “Važna je pažnja”. ispred cjećare se nalazi inovtivni cvjetomat sa numerisanim buketima, pa umjesto stvaranja gužve i čekanja u redu, ubacite novac i kliknete na broj buketa i otvori se prozorčić za preuzimanje.

Sa mojima dragim osobama porijekom iz Livna bili smo na Košutnjaku.

Sve u svemu Beograd i ja smo odsad na ti. Grad živi 24 sata. Svakodnevno nudi kulturna, sportska i duga događanja. U taksiju smo čuli da je nemoguć živjeti bez metroa, da su gužve ogromne, da se gradi bez stručnog plana izgradnje, da nema projektovanih podzemnih niti garaža za stanovnike zgrada koje niču, da im je dosta više nacionalizma, laži i naroda koji je prisljen na iseljavanje. Grad, itekako, vrijedi posjetiti, ali najbolje je otići otvorenog uma i lišen bilo kakvih negativnih emocija. Prvenstveno ga vrijedi promatrati iz ugla šta sve on dobroga nudi, a nama nedostaje, a ne koliko je ovih ili onih negativnih natpisa kod njih, a koliko kod nas, koji li je baja kod njih, a koji kod nas, šta li se nudi na ovom ili onom štandu u vidu simbola, oznaka ili natpisa. Mi ćemo sigurno ići opet, barem na nekoliko dana da se osjećam svjetski.

Usput, ulje u Srbiji je 2,60KM.

Jutro u posljednih godinu dana, manje više, isto. Jutarnja kafa, mobitel i izručivanje saučešća prijeteljima/cama, poznanicima/ama zbog gubitka njihovih najmilijih od posljedica većinom koronavirusa. Zatim čitanje postova, prelistavanje portala sve popraćeno teškim uzdasima koje svako 30 minuta prekida Sergej koji u naletima ima online mali pa veliki odmor. Jutros ničim izazvan pita zašto su naša dva pasoša na stolu. Rekoh spremamo se za Beograd. Kaže, pa gdje ćete sad kad je svugdje korona. Kažem, baš zato. Idemo da se vakcinišemo, ali moramo čekati da nam jave mailom ili SMSom kad možemo doći da primimo vakcinu. Kaže, pa kako kad smo mi iz Bosne i Hercegovine, zar se naši mogu vakcinisati tamo. Kažem, znaš to nam je jedina šansa da se uopće i vakcinišemo i tako smanjimo mogućnost ponovne zaraze, ali i širenja virusa među našima. Kaže, baš cool da je Serbija to tako dozvolila. Gledam ga i kontam otkud sad one da sve to tako rezonuje, ipak mu je samo dvanaest. Kažem, jeste, veliko hvala Republici Srbiji. Pita dalje, a šta je sa nama, zašto nemamo svoje vakcine. Kontam, nemoj, Majo, nemoj ga trovati, bolje da živi u poluimaginarnom svijetu i neka ima vremena kad ćemo mu pričati i o ratu i o patriotizmu i o vakcinama, našim identitetima i koječemu. Šutim. Kaže, pa dobro šta je sa nama, što nemamo vakcine i zašto se ne bismo svi mogli vakcinisati u svojoj državi. Opet, na ovo državi, fali mi zraka. Kažem, jednostavno naši, pa opet stanem, država, opet stanem, znaš jednostavno nemamo dovoljno onih koji su na funkcijama a kojima je važno zdravlje stanoništva i zato smo opet po ko zna koji put prepušteni sami sebi i tako sami pronalazimo načine da se vakcinišemo tamo gdje je to moguće. Gleda me velikim zelenim očima i kaže, kako im nije bitno zdravlje, ne kontam. Rekoh, pusti, Sergej, nekad ćemo ti sve to objasniti kada budeš malo veći. Budući da je baš u tom trenutku, hvala Svevišnjem, završio veliki online odmor, otišao je u svoju online učionicu.

Ja onako sama sa sobom krenuh da razmišljam koliko je pogrešno i ovo što mu govorim da ću mu nekad kad bude stariji neke stvari objasniti, jer znam da su sestri i meni najčešće starci baš to govorili i baš u našim tridesetim su se starci počeli vraćati na sve ono što smo mi pitale prije petnaest i više godina. Suma sumarum, same smo sklapale nedostajeće kockice odgovora, same se preispitivale zašto nas se drugačije gleda, pita za neko opredjlejenje po ocu ili majci, kojem se Bogu molimo, same smo tragale za izvorima šta je to sve bilo i šta jeste sada/tada. Od staraca se najčešće moglo čuti kako je bitno samo da nekoga ne uvrijedimo, povrijedimo i da svoj dinar pošteno zarađujemo i da uviejk radimo na sebi kako bismo bile što menje ovisne o bilo kome. Danas, kad se neki mjere po genetskoj predodređenosti a onda se brže bolje isprave pa ih se mjeri po hrabrosti, zamislih se da li bih ja bila hrabra kao moja Silvana ili moj Edo, budući da nisam genetski predodređena? Ko će ga znai, kontekst i okolnosti su drugačije, a ne znam ni kako bih sada mogla izmjeriti koliko hrabrosti ima u meni i da li je intenzitet hrabrosti uvijek jednak. Uzimajući u obzir kontekst i okolnosti u kojima se stara kao katolkinja udala za muslimana suprostavila svima kojoj se god našao na putu njene ljubavi, mislim da je bila hrabra. U ratu gledala da svu svoju hrabrost usmjeri ka spašavanju, opet ljubavi. I dan danas kaže da je sve vrijedilo, jer je u pitanju ljubav i zaista svih ovih godina okružena i ispunjena je ljubavlju od strane svog izabranika i nas kao djece. Sigurno da joj je mnogo toga u toj njenoj žrtvi nedostajalo. Mogu se poistovjetiti s njom, jer znam koliko oni meni nedostaju i koliko je ovih 1500 i više kilometara između nas bolno, a čujemo se skoro svaki dan, nekad i više puta na dan. Da li bih bila hrabra kao moj Edo, da uzmem i pušku, da odem i u logor, da opet nastavim da živim od svog rada i da nakon decenija poštenog doprinosa društvu i državi ipak sa šezdeset godina spakujem kofere i bez poznavanja stranog jezika odem raditi tamo u neku europsku državu gdje mi daju pravo na rad i da živim od svog rada? Pri tome da mi FB slike unučadi budu jedino zadovoljstvo i cilj kojem stremim do onog augusta jednom godišnje kad ću ih opet vidjeti i te tri sedmice živjeti kao čovjek, emotivno i svakako ispunjen u krugu onih koji mi daju smisao životu. Tri sedmice, zamisli. Mi s ove strane jedva čekamo te tri sedmice, a već se napetost osjeća prvi dan, baš zbog toga što pješćani sat curi i što ćemo se opet morati rastati. Trudimo se što manje pričati o prošlosti, gledamo da uživamo u trenutku i da što više vremena budemo zajedno.

Nekad se zapitam šta da Sergej dobije temu o domoljublju, patriotizmu današnjice, i kako ili zašto se voli domovina. Prekinem tu misao, jer kontam pored te teme dobit će još dvije druge pa tu sigurno neće izabrati i tražiti da mu se pomogne u sastavu. Sad razmišljam kako bi ju možda i trebao izabrati pa napisati da se u svojih dvanaest godina sa domovinom i domoljubljem može identificirati tako što se roditelji vakcinišu u susjednoj zemlji, tako što roditelji rade zahvaljujući strancima koji su ih zaposlili, tako što su mu djed i baka dobili pravo na rad u stranoj zemlji, tako što i on svako malo priča o odlasku i to sa dvanaest godina jer mu mi osim onoga da čeka neke godine kad ćemo mu pričati o kontekstima i idenititetima i zašto je sve ovako kako jeste i onoga da treba da bude čovjek, pošten, radan i vrijedan, da uči jer gdje god da ode naučeno nosi sa sobom i da bude bez predrasuda prema bilo kome u genetski kod nismo usadili ništa što bi njemu olakšalo život u zemlji koju bi trebao da voli. Da li je hrabar poput nas? Koće ga znati, jer pitanje svih pitanja je kojom spravicom se mjeri hrabrost, kao i kojom spravicom se mjeri patriotizam. Da ga ne bi vagali svojim izmišljenim spravicama, najjednostavnije je da svoju ljubav prema domovini traži izvan granica imaginarnih spravica za mjerenje hraborsti, patriotizma i genetskog koda.

Kad se multietničnost vaga u krugu centara moći, sposobnost, vrednovanje diplome i patriotizam definiraju po tome čiji jesi ili nisi, onda je prostor za život sve manji, tješnji, a prazna polja preživljavanja i groblja postaju sve veća.

Danas je Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Jednima praznik, drugima samo još jedan u nizu neradnih dana. Jučer je moj dvanaestogodišnji sin imao pismenu iz engleskog jezika, dan uoči Dana državnosti Bosne i Hercegovine. Imao je da vježba tri teme, a jedna od njih će biti temom pismene zadaće. Od tri teme, dvije su bile vezane za tekstove iz udžbenika, a jedna sa naslovom „Moje djetinjstvo“ unutar koje su mogli izraziti sve ono njima bitno što vežu za svoje najljepše i najsretnije životno doba.

Kad samo zajedno sjeli da pričamo šta bi on to ispričao u trećoj temi, dvanaestogodišnji dječak reče da želi ispričati o svom periodu u životu u kojem je bio okružen bakom i dedom iz Livna, o svojim danima provedenim u Livnu, odlasku na selo kod tetke Lidije, obilasku naše komšinice Ankice i igranju sa njenim cukom, o našem komšiji Perkoviću, prirodi i životinjama tog prelijepog kraja, buri, hladnim zimama i umjereno toplim danima kada bi se s dedom spremao do Makarske rivijere. Pričao je sve to sa nekom sjetom u očima, jer danas nema više priliku proživjeti sve to. Dedo i baka su odselili u Njemačku, tamo sada rade i pate, ali rade. Dok su bili ovdje patili su na neki drugi način, jer nisu mogli raditi a samim time ni živjeti od svog rada. Sada kao pripadnici dijaspore žive od ovih uspomena o kojima i Sergej želi pričati i još mnogih drugih koji sežu u ne tako davnu prošlost. I sama tema za pismenu zadaću iz engleskog jezika „Moje djetinjstvo“ se itekako može povezati sa osjećajima pripadnosti, patriotizma, domoljublja, države i šta je to ona i kako ju ko doživljava i poima, odnosno šta nas veže uz nju. Pripremajući sve te riječi koje će mu biti potrebne za pisanje na engleskom jeziku upadao je sa pitanjima zašto su dedo i baka, Lidija, Tome i Jopa otišli, šta je bilo sa Lidijinim životinjama i zašto mi sve rjeđe odlazimo u Livno. Imala sam na umu mnogo toga da mu ispričam od toga kako je dedo nepodoban jer ne pripada bošnjačkoj političkoj kasti, baka jer ne pripada hrvatskoj političkoj kasti, Tome, Lidija i Jopa jer nisu mogli preživjeti od svoje zemljoradnje i uzgoja stoke, a također nisu bili podobni da se bave bilo kojim drugim poslom od kojeg bi mogli živjeti, ne preživljavati. Imala sam na umu da mu objasnim i da je ovo pismena iz engleskog jezika i da je najbitnije da nauči engleski jezik, svakim danom proširuje fond riječi i usavršava gramatiku, jer tamo gdje treba da ode niko ga neće pitati o pripadnosti ni naciji, ni vjeri, ni toru, ni teritoriji, ni entitetu, kantonu, općini, ni spolu, rodu, dresu. Pitat će ga šta i koliko zna i koliko stranih jezika govori. Dugo sam sjedila nasuprot njega i gledala ga. Na kraju nisam ništa rekla što mi je bilo na umu, u dubini sebe smatrajući da ako mu ispričam i njegove uspomene povežem sa činjenicama da će za koju godinu biti lice koje ću gledati preko desktopa. Pitala sam se da li bih ga istinom zapravo već sada spakirala za put ili je bolje da on živi s poluistinom, ali ovdje s nama.

Danas bih rado da mu kažem da je danas Dan državnosti Bosne i Hercegovine, a ne samo puki neradni dan. Rado bih da mu kažem da je danas dan kada je prije 77 godina naša država postala i muslimanska, i hrvatska, i srpska, slobodna, ravnopravna i jednaka za sve njene građane. Dražava u kojoj je 247 vijećnika od kojih 173 delegata sa pravom glasa prije 77 godina donijelo Rezoluciju i Proglas naroda u kojem između ostalog navode da je Bratstvo najčvršće jamstvo da BiH neće nikad više biti tuđa sluškinja, a njena djeca tuđi najmenici, da niko više nikad neće pljačkati njena bogatsva, ona će pripasti narodu koji će podizati svoje blagostanje i kulturu. Danas bih da mu kažem da danas sve ono što se na današnji dan te davne 1943. donijelo i proglasilo u Mrkonjić Gradu ima samo u tragovima, u malom boju pojedinaca i pojedinki, da će kako bude stasavao o tom ZAVNOBiHu slušati najmanje tri različite verzije, a da će od političke bošnjačke, srpske i hrvatske kaste imati priliku čuti i pročitati da su svi oni za antifašizam, a da će on morati znati prepoznati koliko njihova borba za antifašizam potpiruje i hrani kako njihov fašizam tako još najmanje druga dva. Željela bih mu raći kako su određeni ljudi, a koji ne pripadaju ni bošnjačkoj, ni hrvatskoj, ni srpskoj političkoj kasti postali sluge i bošnjačkoj i hrvatskoj i srpskoj političkoj kasti koja je pljačkala i šume i vode i sva ostala bogatsva te zavnobihovske zemlje, a njihova djeca najmenici tih političkih kasti. Željela bih mu reći da je ondašnji Proglas naroda pretvoren u Proglas za narode i kako služiti i biti najmenikom onih koji se izdaju za predvodnike naroda. Sve bih mu to već sada rado rekla, ali me opet strah onog desktopa. Od tekovina ZAVNOBiHa danas je ostalo samo njihovo deklarativno pominjanje i to na ovaj dan. Ostalim danima pretežno se bavimo podjelama po raznim osnovama, a poziv na integraciju, inkluziju i ravnopravnost često se tumače kao napad na političke kaste do mrzitelja države. Nekadšnji ukrasi različitosti postali su nam teretom. Nekad i sama sebe pitam kako ja razumijevam osjećaj pripadnosti, domovinu, porijeklo, patriotizam. Primjećujem da se i moji osjećaji mijenjaju i da znam da ću Bosnu i Hercegovinu uvijek smatrati zemljom u kojoj sam rođena, da je ona nekad bila moj dom u smislu da su svi moji tu živjeli, i moj tetak Srbin i moj tetak Hrvat i moj otac Bošnjak. Danas znam da mi je dom prazan i da kada odem u Berlin svoje srce napunim jer ih sve vidim, zagrlim i zajedno evociramo uspomene iz nekih ne tako davnih vremena. Kada se vratim u mjesto svog rođenja opet osjetim prazninu, jer ipak nešto nedostaje. Ne nešto, nego sve. S vremnom ili s godinama se pitam da li je dom tamo gdje si rođen ili gdje je sve tvoje. Veliku većinu mog života obilježavaju rastanci i sastanci sa osobama kojima je Bosna i Hercegovina također mjesto rođenja, a oni znaju koliko im je domovina. Pitam se i koliko je u ovih 77 godina Bosna i Hercegovina poslala privatnom svojinom i bošnjačke i hrvatske i srpske političke kaste koji se bore protiv antifašizma, a koliko je ostalo nas koji smo zbog nepripadanja političkim kastama, a njegovanjem tekovina ZAVNOBiHa posatli stranci u svojoj domovini.

Svima vama koji volite Bosnu i Hercegovinu na svoj način, a pri tome ne ugnjetavate, ne ponižavate, ne diskriminirate i ne mrzite druge i drugačije, već i volite i tolerirate i poštujete, želim sretan Dan državnosti. Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Ja se lično ne sjećam situacije niti okolnosti u kojoj me uloga majke rangirala negdje ili mi povećala broj bodova na nekoj listi, čak naprotiv. Bez obzira da li se radi o stranačkoj, političkoj ili listi za radno mjesto, status majke i broj djece više je bio razlog za degradaciju negoli za napredovanje u bilo kojem smislu. Ne smatram se usamljenim slučajem. Smatram da se većina nas žena u BiH najmanje dva puta u životu našla u situaciji u kojoj nas se pita o našim reproduktivnim organima, rodnim ulogama, planovima za realizaciju tih uloga i aktiviranje reproduktivnih organa, te hormonalnim balansu, dok se njega pita o onim referencama navedenim u CV-iju. Kako god okreneš, moliš boga da te na tim razgovorim pred njima sa privjeskom među nogama, niko ne upita imate li djecu, jer nakon toga slijede pitanja, koliko djece, da li planirate trudnoću i maltene dođeš do toga da im na google driveu podijeliš kalendar plodnih dana ili se ustaneš i napustiš prostoriju.
Sjećam se jedne prilike dok sam stranački djelovala te bila dijelom komisije za povjereništva, unutarstranačke općinske, regionalne i kantonalne odbore kada je stigla lista odbora iz Bužima za koji se pored mnogobrojnih muškaraca prijavila i jedna žena. Nakon razmatranja kandidata i kandidatkinje sastavili smo konačnu listu na kojoj se našla i ona. Nakon što se poslala obavijest odboru o konačnoj listi odbora u Bužimu, oglasila se delegacija muškaraca iz Bužima koji su se svim silama protivili listi, jer je na njoj jedna žena. Nema riječi kakvom je nisu nazivali, jer otkud je njoj uopće palo na pamet da se prijavi i bavi strankom, politikom i muškim poslom. Ima porodicu, djecu i kuhinju. Šta pored toga ona ima tražiti i odakle joj uopće vremena da se ona bavi poslom koji je predodređeno muški. Da, tim se poslom mogu rasterećeno baviti baš oni, jer lako se baviti politikom i u nekoliko minuta napraviti djecu i napuniti stomak kad imaju nju, ženu, kojoj je izgleda uloga da servisira i bude tu kako bi njemu bilo moguće baviti se, pa što da ne, i politikom. Nekima od nas se želudac prevrtao, ali se na kraju odlukom većine udovoljilo odboru muškaraca iz Bužima koji su prijetili gašenjem odbora, povlačenjem glasača stranke, a stranka postoji radi glasača pa čak i ovakvih, ne radi (jedne) žene.

Koliko je BiH Bužim ili Bužim BiH dalo bi se raspravljati, ali je činjenica da je žena danas i pored silne težnje i zagalanja za ravnopravnost, i dalje daleko od toga da bude subjekt i poželjna osoba na rukovodećim i mjestima odlučivanja.

U većini stranaka muškarci su predsjedavajući, predsjednici Glavnih i svih drugih odbora. Ako se neka žena i prijavi za predsjednicu općinskog, kantonalnog, regionalnog ili mjesnog odbora na unutarstranačkim izborima, što je prava rijetkost, tada argumenti prilikom lobiranja za njega, kolegu kandidata, bivaju baš oni koju nju čine suprugom, majkom, još manje vrijedi ako ima dvoje plus djece, a o dvojkama da ni ne govorim. Kako će se ona baviti tako važnim i odgovornim poslom, sastancima do neka doba, kad se zna da ima porodicu kojoj mora biti na usluzi, ima i školu, roditeljske, treninge, a još zamisli ona prijelazna godišnja doba kad su pretežno kampanje kada krenu alergije, proljevi i temperature. Pa nje neće biti ni na mapi, a onda stranka trpi. Tako se kandidatkinje izravno ili neizravno naslušaju svega o svojim ulogama ili interpretaciji njihovih uloga. Te iako su one uz sve silne obaveze i uloge još pripremile plan i program rada s kojim se žele predstaviti na unutarstranačkim izborima, najčešće se povlače, a oni bez plana i programa rada, ulažući više energije u diskvalifikaciju nje kao protukandidatkinje, postižu svoj cilj i bivaju imenovani, ne izabrani je se nije imalo između koga birati, spuštaju svoje dupe u fotelje koje život znače. Da, znače život jer je to prva stepenica za dalje. Nepisano je pravilo da predsjednik Kantonalnog odbora, ma kakav on bio i kakve rezultate postizao, nosi kantonalnu listu na općim izborima. Da, ona je na drugom mjestu na kandidatskoj listi jer ona „prokleta“ instrukcija CiKa nalaže manje zastupljen spol unutar prvo troje, inače je ne bi bilo ni tu.

Nakon stranke i stranačke matrice čovjek misli da će se barem u najvišoj zakonodavnoj instituciji poštovati ravnopravna zastupljenost prilikom imenovanja Vijeća ministara BiH. Kakvo naivno razmišljanje. Baš će osobe koje unutar svojih stranaka ne poštuju ili se samo deklarativno zalažu za ravnopravnost sad u fotelju ministarstva posjesti ženu, koja jeste ili će možda postati majka, ima porodicu, djecu, unučad, roditelje, pelene, temperature, proljeve, zadaće, knjige, roditeljske, sportske vannastavne aktivnosti, alergije, astme, kuhinju, veš, peglu,…. Kada su neki/e od nas postavili/e pitanje ravnopravnosti spolova unutar stranke ili koalicionih partnera, pa na kraju i javno, dobili/e smo odgovor da mi ne kontamo koliko je ovo složena struktura i koliko Daytonska Bosna i Hercegovina iziskuje energije za slaganje nacionalnog ključa. Jedva su se dogovorili oko podjele ministarstava, zatim oko imena i kvota, kada su se složili da su to te osobe koje su prihvatljive svima, sada neko postavlja pitanje spola i gdje su žene u Vijeću ministara BiH??? Pitali su nas da li mi znamo koliko bi to produžilo proces imenovanja Vijeća ministara BiH i koliko bi građani/ke ispaštali/e zbog toga.

Koja je razlika između ovog obrazloženja i onog delegacije iz Bužima, neka svako zaključi za sebe.

I nakon toga svega pojavi se kandidatska lista SDP Banja Luka. Pored kandidatkinja u muškom rodu piše njihovo zanimanje i informacija da su majke i broj djece. Nekima od nas upitnik iznad glave, zašto je ta informacija samo pored kandidatkinja i u kojem smislu je ta informacija politički relevantna. Ja lično zastupam stav da svako ima pravo na izbor pa čak i u ovom segmentu da pored svog imena napiše sve što mislil da treba ili je vrijedno za ostvarenje cilja u ovom slučaju za ulazak u vijeće. Ali, sumnjam da su baš sve kandidatkinje to željele, jer bi valjda cilj trebao biti da svaka od njih bude po nečemu drugačijem prepoznatljiva i da se svaka od njh obraća svojoj ciljnoj skupini, jer kako god okrenemo svako/a s liste želi osvojiti dovoljan broj glasova kako bi ušao/la u vijeće. A da je to slučaj, onda bi znale i javno obraniti svoj izbor i obrazložiti ono što su time htjele postići.

Uzimajući u obzir da se radi o socijademokratskoj partiji, mi koje smo nekako više naklonjene toj orijentaciji, ne možemo sakriti razočarenje ali ni ostati slijepe. Da me je neko pitao koja je to stranka u BiH koja bi mogla izaći sa ovakvom listom, SDP BiH bi bio predzadnja na listi. Jednako naivno razmišljanje kao i ono u PS BiH. Naime, partiju čine ljudi koji žive ovdje i u ovom kontekstu. Kako i u većini stranaka tako i u ovoj partiji sve važne unutarstranačke funkcije obnašaju muškarci, manje ili više uspješni u bavljenju politikom, koji su odrasli i dalje žive u realnosti u kojoj oni imaju sve vrijeme ovog svijeta zahvaljujući ženama u njihovim životima od povoja do pokrova. Tako da njihova percepcija žene, kolegice u partiji, teško može biti drugačija. Oni iz kuće ponesu percepciju žene, koja u nekim slučajevima i pored svoje ravnopravne uloge u braku i/ili porodici, pored svoje karijere i dalje servisira sve ukućane i nosi najveći teret u porodici. Neki od njih svjesni svega navedenog smatraju kako ženama u BiH treba olakšati i graditi ravnopravno i društvo jednakih mogućnosti. To opredjeljenje je teško prenijeti  i unutarstranačko djelovanje, jer tako sami sebi drmaju tlo. Ali, kako ni same žene unutar partija ne inzistiraju na tome, muškarcima nije ni zamjeriti. Jedno je boriti se za ravnopravnost i društvo jednakih mogućnosti van stranačkih zidova, a sve teže tamo gdje se natječemo i bivamo jedni/e drugima konkurecija.

Zato oni apsolutno razumiju koliko žene vrijede i doprinose društvu svojim višestrukim ulogama i baš zbog toga im odaju počast, ali nijedna od njih na toj listi nije toliko dobra da bi bila nositeljica SDP BiH liste u Banjoj Luci. Kako će ona to biti, jer ona i dalje ima porodicu, djecu, proljeve, temperatutre, knjige, roditeljske, sportske vannastavne aktivnosti, kuhinju, možda i njega, veš, peglu, viber grupe roditelja, trenera, vijeća roditelja, …, a valja se baviti politikom. Ko za nju zna, ona od ovih silnih obaveza nema kad ni da se kreće među članstvom pa samim time nije ona ta koja bi mogla povući listu. To je on, poznat, prepoznatljiv, šeta, trči, vježba, diže tegove, slika, oglašava se, priča sa penzionerima, djecom, ženama, majkama, zaposlenima, nezaposlenima, manjinama, većinama, ima kancelariju, ured, odijelo, kravatu,…  Ako su pak žene sa ove liste same potencirale da se baš ovako predstave, ističući svoj status i/ili ulogu majke i broj djece, onda se toplo nadam da su unaprijed pripremile kampanju i analizirale ciljne skupine kojima će se tokom kampanje obraćati, odnosno da su svjesno odlučile da se ne obraćaju ženama koje iz ovog ili onog razloga ne mogu biti majke, ženama koje ne žele biti majke, pripadnicima/ama LGBTIQ populacije i nama koje smatramo da je majčinstvo, broj djece i bilo koji drugi identitet privatna stvar koja nas ne čini ništa manje niti više vrijednima. Koliko ima Bužima u Banjoj Luci procijenit će ipak glasači/ice.

Ha je CiK objavio preliminarne kandidatske liste, krenula je priča o podzastupljenosti kandidatkinja u utrci za načelnička mjesta. Od ukupno 425 osoba koje će naći u utrci za načelnička mjesta 29 ili 6,82% je žena. Odmah netom upratih da mnoge od interesnih organizacija žena raznih političkih subjekata, ali i okrugli stolovi ili webinari u organzaciji brojnih nevladinih i međunarodnih organizacija se već sastaju da ponove same sebi bilo off ili online kako ih, brate, nigdje nema i kako je ovo neprihvatljivo. Same sebi, u zatvorenom stvarnom ili viruelnom svijetu. Većina sudionica na panelima i u razgovorima na ove teme su žene koje već podugačak vremenski period djeluju unutar političkih subjekata, posebno unutar interesnih organizacija žena. Valjda je lakše jadikovati na panelima i u organizaciji eksternih, vanstranačkih organa, negoli biti žena političarka koja će unutar političkog subjekta, a osobito kao predvodnica interesne organizacije žena, i unutar stranke djelovati politički i zalagati se za ravnopravno i društvo jednakih šansi. Žene čine većinsku populaciju (50,9%), djeluju untar oko 150 registriranih političkih subjekata u BiH. Procentom od 6,82% u utrci za načelničke pozicije šalju jasnu poruku, a ta je da politika nije rabota za žene, jer smo manje vrijedne, jer ne znamo i ne možemo biti na tako odgovornim pozicijama i da je sasvim dovoljno da popunjavamo kvote od minimalno 40% manje zastupljenog spola po modelu po kojem čak ni unutar prvo troje na listi ne možemo biti nositeljice, jer će on, da, baš on, povući listu pa će eto tako neka od žena ući u zakonodavno/predstavničko tijelo. Čak i tada smo zahvalne, obradovane i počastvovane. Ne kontamo da čak i onda kad nas predlože kao kandidatkinju za načelnicu, da smo zapravo žrtveno janje. Samo one koje su se kandidirale kao nezavisne kandidatkinje i/ili idu ne reizbor se koliko-toliko imaju čemu nadati. Da nije Instrukcije CiKa i mehanizma neprihvatanja kandidatske liste na kojoj nema minimalno 40% manje zastupljenog spola, u našem slučaju žena, ni tu procenat ne bi bio ništa veći od ovoga, čak naprotiv. Bezobrazno bi bilo prihvatiti argumentaciju da su za sve to krivi muškarci koji su na pozicijama odlučivanja i moći, jer ima i žena u strankama, činjenica nedovoljno na pozicijama moći i odlučivanja za, ali sasvim dovoljno da se na trenutak ostave humanitarnih sijela, FB sličica i tema o kojima same sebi pričaju a rijetko kad ih nametnu i ugrade u stranačke statuta i druge akte, da ne kažem programe i politike i konačno krenu djelovati politički i ujedninjeno se izbore za ravnopravnost unutar stranke, na osnovu koje će ih biti jednako na pozijama moći i odlučivanja. No, kako su i one kandidirane, odnosno žrtvovane od samih stranaka, u utrci za načelničke pozicije vrlo obradovane, počastvovane i sretne što je stranka baš njih predložila, tako se još jednom pokazalo koliko su same žene u strankama još uvijek nedovoljno politički, a još manje  matematički pismene. To nije nikakva mana niti sramota, ukoliko to ne prihvatimo kao naš nedostatak i ne poradimo na njemu.

Naime, kada stranka nakon analize svog članstva u datoj općini, rada svojih vijećnika/ica i popularnosti općenito kao subjekta i plaćenih anketa za procjene izračuna da je u toj općini moguće osvojiti načelničku poziciju, tada se odjednom nađe on kao najbolji kadidat, vrlo prepoznatljiv, omiljen, zaslužan po svemu, moralan i vertikalno i horizontalno, tada nema nijedno žensko ime koje bi bilo vrijedno razmatranja barem kao prijedlog na predsjedništvu. Tada ne dolaze nikakve analize, sugestije ili ne daj bože prijedlozi od homogenog organa stranke, interesne organizacije žena. Ne, one čekaju. Vrlo je opasno predlagati bilo što, jer tada svaka koja predlaže nešto što narušava već utabanu stazu po kojoj otuđen centar moći hodi, odnosno tada ona koja promišlja i postavlja pitanja postaje meta i skida se sa liste ili biva tek negdje dole čisto da lista ne zjapi poluprazna.

U suprotnom, kada stranka ocijeni da je tu suludo suprotstavljati se kandidatu koji se utrkuje za 2.+ mandat, osobito ako je to kandidat s kojim je stranka u koaliciji na nekom od nivoa, tada odjednom pronalazi nju. One najčešće prihvataju, jer smatraju to čašću. Dok se ona ide slikati i praviti fan page na društvenim mrežama, stranka donosi zaključak da zbog nedovoljnih financijskih sredstava nije u mogućnosti financirati kampanju za sve kandidate/kinje u utrci za načelnička mjesta, već samo za one koji/e po procjenama stranke imaju šansu za pobjedu. Nadalje se objašnjava da tamo gdje se financijski neće moći podržati kandidati/kinje u utrci za načelnička mjesta, podržat će se nostelji/ice listi. U prevodu to znači da su muškarci ti koji imaju financijsku i svaku drugu pomoć i podršku stranke bilo da se radi o kandidatima za načelničke pozicije ili nositeljima listi, dok su žene te koje će im još i kampanju odraditi. I zato žena nema ni bilbordima, ni na gostovanjima, a često ni na flajerima. Ako pak imaju potrebu za tim, nek‘ izvole u banke i dignu si kredit kao što to čini svaki obični insan. Do tada, sve zajedno hvalit ćemo liderke koje su u doba pandemije pokazale koliko je bitno bilo da su baš one na mjestima odlučivanja, moći i upravljanja.

Ja ću se svjesno solidarisati sa Dušankom Majkić i radije ću se poistovjetiti s njom, pri čemu mi je politika kao i stranka kojoj pripada toliko daleka da se izmjeriti ne može, nego sa Zukanom Helezom, navodno socijaldemokratom čija mi je stranka bliža, koji u jučerašnjem javnom istupu u nedostatku argumenata Dušanku Majkić koristi kao sinonim za ružnoću. Vrijedno bi bilo pitati, uvaženog zastupnika u najvišem zakonodavnom tijelu ove države, koji su to socijaldemokratski kriteriji i mašinice koje mjere koliko je ko lijep ili ružan i kako to da kad je već htio uvrijediti kolegicu zastupnicu, Sanju Vulić, ili joj onako mahalski spustiti nije posegnuo za nekim muškim imenom iz iste partije kojoj pripadaju i Sanja i Dušanka. Vjerovatno Helez, pa ni socijaldemokrati/kinje partije mu koji/e se još uvijek nisu oglasili/e, nije ni svjestan da je svojom izjavom vratio sve nas na fabričke postavke, davanjem ženama kvalilfikacije samo na osnovu njihovog izgleda, dok muškarca okiti mudrošću. Što će reći da smo sve mi samo i jedino lijepe ili ružne, a svi oni pak mudraci.

To koliko je primitivno ismijavati osobu na osnovu njenog izgleda ili koristiti se njenim imenom i prezimenom kao i izgledom u namjeri da  se obezvrijedi druga sagovornica pa i sama osoba čije se ime spominje, ocjenjujući njenu ljepotu po nekoj muškoj skali ljepote ne treba posebno pominjati. Ja vrlo svjesno, pa čak i namjerno ću se solidarisati sa Dušankom, jer ju neću posmatrati kao članicu SNSD-a, što je danas u bh. stvarnosti jako teško, ali možda i ovim kod nekoga novije generacije pobudim znatiželju i potrebu uvođenje principa da osobe koje susreću, s kojima rade bilo u zakonodavnim ili drugim tijelima i sferama života, ne posmatraju samo kroz stranačku prizmu.  Također sam svjesna koliko je nepoželjno pa čak i opasno favorizirati ili solidarisati se po bilo kojem osnovu s osobom iz drugog entiteta, osobito sa osobom koja je članica SNSD-a.

Ja kao neko ko je imao priliku četiri godine provesti u najvišem zakonodavnom tijelu i pratiti, analizirati onako intimno, zastupnički i stranački rad Dušanke Majkić, mogu samo reći da je to profil žene od koje svako ko iole želi raditi na sebi može mnogo toga naučiti. Da bi se ovo shvatilo mora se izaći iz ovih svakodnevnih bolešću okovanih okvira poimanja i medijskog predstavljanja rada u predstavničkom, zastupničkom ili izvršnom tijelu kao i u onom dijelu koji podrazumijeva stranački aktivizam, odnosno napustiti princip analiziranja i ocjenjivanja osobe samo po njenom stranačkom dresu. To je kod nas teško izvodivo, pomalo i neprirodno, ali ukoliko se želi biti kvalitetan/na zastupnik/ca, Dušanka Majkić je odličan primjer i model za to.  Ona(j) ko Dušanku Majkić svodi samo na izgled i stranku kojoj pripada i posmatra ju samo kroz tu prizmu, ograničio/la je samog/u sebe i rad na sebi. Ja to mogu reći, iako se ne slažem sa ideologijom stranke kojoj pripada, jer jasno znam odvojiti šta je Dušanka Majkić kao zastupnica, a šta kao članica SNSDa. To je žena koja je za četiri godine, koliko sam ja imala priliku, a neki i duže, na sve i jednu tačku dnevnog reda sjednica u PD PS BIH i svih komisija i delegacija došla maksimalno pripremljena, svoje diskusije je, u skladu sa stranačkom agendom i stavovima, maksimalno argumentirala, dok na repliku odgovara posežući za debelim tefterom u kojem bilježi sve ono što se u toj instituciji koju tematiziramo dešavalo zadnjih decenija i to je ono što je kod mene kao žene vrijedno pažnje. Da, ona se priprema.

Da, ona prati stranačku agendu i to joj se spočitava, ali ne čini li to 98% vas ili njih.

Da, spočitava joj se i da ona nije ugodna uhu ovom dijelu entiteta, ali nisu li to skoro pa svi/e iz tog drugog nam entiteta, kao što i u drugom dijelu entiteta malo ko iz ovog dijela entiteta godi uhu drugog entiteta.

Zato bih uvijek prije bila Dušanka Majkić koja svoje stavove argumentira ne udarajući nikome na izgled i osobnost, negoli Zukan Helez koji nepripremljeno i u nedostatku argumenata poseže za imenom i prezimenom Dušanke Majkić od koje bi i on sam mogao mnogo toga naučiti, što bi ga učinilo kvalitetnijim zastupnikom u najvišem zakonodavnom tijelu.

Zato naslov u medijima ne bi smio biti da je Helez odbrusio Vulić, jer time njemu dajete na značaju veličajući njegov seksizam i stavarjući ambijent da je takvo ponašanje prihvatljivo, pa čak i macho mahalski poželjno. Sasvim korektan naslov bi bio “Helez u nedostatku argumenata uvrijedio ženski rod”.

 

Možda na prvu sam naslov ne bi smio aludirati na bajku Hansa Christiana Andersena “Djevojčica sa šibicama”, ali u nekom dubljem razmišljanju možda u 21. stoljeću u Bosni i Hercegovini skoro na svakom uglu naše svakodnevnice imamo dječaka, bosog, gladnog i promrzlog koji prodaje maramice i sanja o stolu punom hrane, odjeći i okićenom boru koji simbolizira porodično okupljanje, neki bolji život koji su nekad imali ili kojem opet streme, ali nikako da ga dosegnu.

Ja sam sa devet godina bila izbjeglica. Bježali smo od sistema, rata ili kako Nejra reče od Frankensteina, a ja bih nadodala da nažalost to nije bio samo jedan monstrum kojeg napravi jedna interesom zaokupljena grupica, već je svaka etnička grupica proizvela svog, pa smo u konačnici dobili tri monstruma koji jurišaju okolo, proganjajući i svoje i druge i treće i one nesvrstane. U končnici umjesto da razum prevlada i Frankesteine vrate u laboratorije ili ustanove za zbrinjavanje mentalno oboljelih, Frankensteini su iz dana u dan dobijali sve više pristalica, da više ne postoji ni ustanova a sve manje postoje i ljudi koji bi se borili protiv njih. Elem, sa devet godina odjednom novi status, status izbjeglice. Niti ja niti bilo ko od izbjeglica u zemlji prijema nije morao ići na ulicu i prodavati maramice, niti smo bili gladni niti bosi. Nije se niko od Nijemaca i Nijemica morao osjećati loše kad izlaze iz pekare ili neke trgovine i nose pune ruke svega i svačega, jer ih mi nismo čekali ispred da im vratimo kolica ili pinesemo stavri i tako si zaslužimo obrok. Mi smo svoja kolica punili sami i plaćali njemačkim novcem. Da, imali smo status i famozni papir sa štembiljom Duldung-a kojim smo se razlikovali od domicilnog stanovištva i onih koji su u fazi sticanja državljanstva zemlje prijama, ali usprkos tome mi smo također bili dio sistema. Ne bih se složila sa onima koji znaju reći da smo mi oni koji se brže asimiliraju, prilagođavaju sistemu zemlje prijema, jer smo eto bijeli kao oni, dolazimo iz Europe i tako smo si nekako bliski. Prije bih rekla da je jednostavno sistem taj koji nas je prihvatio, stavio u bubanj po jasno ucrtanim linijama kretanja i dao nam izbor da ga poštujemo ili ako nećemo da se fino vratimo odakle smo i došli, a ako je pak zemlja porijekla zahvaćena ratom i nesigurna po naše živote imali smo mogućnost ići na seanse sa psihićima i pričati, plakati, prolaziti kroz svoje traume i naposlijetku liječiti se kako bismo prihvatili realnost, odnosno sistem, pomoć i podršku i u miru čekali da se stanje smiri i vratimo se svojim domovima. Imali smo mogućnost i privređivanja, školovanja, zdravstvene zaštite i socijlane pomoći ukoliko ne radimo. Svako od nas dobio je kakav takav krov nad glavom sa jasno izračunatim kvadratima po osobi. Nismo bili u dvorcima niti stanovima i kućama koje smo ostavili da ruše Frankensteiniali nismo bili ni u nekakvim tvorincama gdje bi se u neko doba mogao razviti onaj životinjski instikt za jurisavanje jednih na drugih. Bili smo tretirani kao ljudi.

Da ćemo mi nekom biti opcija za zemlju prijema, teško je naslutiti kamoli povjerovati, ali nikad ne reci nikad. Danas se mi suočavamo sa velikim prilivom migranata, a možda su neki među njima više izbjeglice nego migranti. Bilo kako bilo, činjenica da niko ne napušta svoju zemlju porijekla jer u njoj teče med i mlijeko. I dok su mnogi od nas spremni negativno komentirati migrante, štoli zbog boje kože, štoli zbog razloga zbog koji su eto iz čista mira napustili svoje zemlje porijekla, štoli zbog toga što su iste vjeroispovijesti kao većina stanovištva Bosne i Hercegovine, aludirajući na teorije zavjere o nekakvom projektu Bošnjaka u BiH, sve više migranata sa našom zemljom porijekla odlazi u Europsku Uniju. Da, upravo mi koji svakim danom sve više imamo migracije iz vlastite zemlje, nemamo razumijevanje za migrante iz drugih zemalja, a pri tome im mi nismo zemlja prijema. Nekako je teško zamisliti da bi neko htio ostati u zemlji iz koje bježe njeni vlastiti građani. Uvijek se mi smatramo posebnim po različitim osnovama. Nama je ili najteže ili smo najbolji.  Tužno je koliko smo spremni okarakterisati migrante kao kriminalce, narkomane, nasilnike, neka bezvrijedna ljudska bića, a pri tome ni jednog trenutka ne uzeti u obzir domaće statistike pa vidjeti koliko je nasilnika unutar domicilnog bosanskohercegovačkog življa. Svaka druga žena u Bosni i Hercegovini do svoje petnaeste godine doživjela je neki vid nasilja i to od najbližeg srodnika.  O kriminalcima unutar nas samih mogli bi se napisati tomovi i tomovi, ali eto svoji smo pa je to nekako podnošljivo. Valjda je lakše podnijeti nasilnika i kriminalca kad smo iste boje kože i sa istog kontinenta. Srećom pa ima još onaj fildžan dobrih ljudi koji se na sve načine trude pomoći iz vlastitih sredstava i nadam se da će barem mladi u Bosni i Hercegovini preispitati naše razloge koji su doveli do izbjeglištva, pročitati ili poslušati iskustva naših izbjeglica i migranata, istražiti konvencije koje smo kao država potpisali i oduprjeti se trenutnom narativu o migrantima u BiH. Do tada valjda će Hansova bajka ostati samo bajka.