Hrabro idi odavde!

Francuski umjetnik Frances Bruno Catalano, stvara prekrasne i nestvarne skulpture koje simbolizuju prazninu koja nastaje u čovjeku kada biva prisiljen napustiti svoju zemlju, svoj život, svoje prijatelje …iz bilo kojeg razloga.

Jutro u posljednih godinu dana, manje više, isto. Jutarnja kafa, mobitel i izručivanje saučešća prijeteljima/cama, poznanicima/ama zbog gubitka njihovih najmilijih od posljedica većinom koronavirusa. Zatim čitanje postova, prelistavanje portala sve popraćeno teškim uzdasima koje svako 30 minuta prekida Sergej koji u naletima ima online mali pa veliki odmor. Jutros ničim izazvan pita zašto su naša dva pasoša na stolu. Rekoh spremamo se za Beograd. Kaže, pa gdje ćete sad kad je svugdje korona. Kažem, baš zato. Idemo da se vakcinišemo, ali moramo čekati da nam jave mailom ili SMSom kad možemo doći da primimo vakcinu. Kaže, pa kako kad smo mi iz Bosne i Hercegovine, zar se naši mogu vakcinisati tamo. Kažem, znaš to nam je jedina šansa da se uopće i vakcinišemo i tako smanjimo mogućnost ponovne zaraze, ali i širenja virusa među našima. Kaže, baš cool da je Serbija to tako dozvolila. Gledam ga i kontam otkud sad one da sve to tako rezonuje, ipak mu je samo dvanaest. Kažem, jeste, veliko hvala Republici Srbiji. Pita dalje, a šta je sa nama, zašto nemamo svoje vakcine. Kontam, nemoj, Majo, nemoj ga trovati, bolje da živi u poluimaginarnom svijetu i neka ima vremena kad ćemo mu pričati i o ratu i o patriotizmu i o vakcinama, našim identitetima i koječemu. Šutim. Kaže, pa dobro šta je sa nama, što nemamo vakcine i zašto se ne bismo svi mogli vakcinisati u svojoj državi. Opet, na ovo državi, fali mi zraka. Kažem, jednostavno naši, pa opet stanem, država, opet stanem, znaš jednostavno nemamo dovoljno onih koji su na funkcijama a kojima je važno zdravlje stanoništva i zato smo opet po ko zna koji put prepušteni sami sebi i tako sami pronalazimo načine da se vakcinišemo tamo gdje je to moguće. Gleda me velikim zelenim očima i kaže, kako im nije bitno zdravlje, ne kontam. Rekoh, pusti, Sergej, nekad ćemo ti sve to objasniti kada budeš malo veći. Budući da je baš u tom trenutku, hvala Svevišnjem, završio veliki online odmor, otišao je u svoju online učionicu.

Ja onako sama sa sobom krenuh da razmišljam koliko je pogrešno i ovo što mu govorim da ću mu nekad kad bude stariji neke stvari objasniti, jer znam da su sestri i meni najčešće starci baš to govorili i baš u našim tridesetim su se starci počeli vraćati na sve ono što smo mi pitale prije petnaest i više godina. Suma sumarum, same smo sklapale nedostajeće kockice odgovora, same se preispitivale zašto nas se drugačije gleda, pita za neko opredjlejenje po ocu ili majci, kojem se Bogu molimo, same smo tragale za izvorima šta je to sve bilo i šta jeste sada/tada. Od staraca se najčešće moglo čuti kako je bitno samo da nekoga ne uvrijedimo, povrijedimo i da svoj dinar pošteno zarađujemo i da uviejk radimo na sebi kako bismo bile što menje ovisne o bilo kome. Danas, kad se neki mjere po genetskoj predodređenosti a onda se brže bolje isprave pa ih se mjeri po hrabrosti, zamislih se da li bih ja bila hrabra kao moja Silvana ili moj Edo, budući da nisam genetski predodređena? Ko će ga znai, kontekst i okolnosti su drugačije, a ne znam ni kako bih sada mogla izmjeriti koliko hrabrosti ima u meni i da li je intenzitet hrabrosti uvijek jednak. Uzimajući u obzir kontekst i okolnosti u kojima se stara kao katolkinja udala za muslimana suprostavila svima kojoj se god našao na putu njene ljubavi, mislim da je bila hrabra. U ratu gledala da svu svoju hrabrost usmjeri ka spašavanju, opet ljubavi. I dan danas kaže da je sve vrijedilo, jer je u pitanju ljubav i zaista svih ovih godina okružena i ispunjena je ljubavlju od strane svog izabranika i nas kao djece. Sigurno da joj je mnogo toga u toj njenoj žrtvi nedostajalo. Mogu se poistovjetiti s njom, jer znam koliko oni meni nedostaju i koliko je ovih 1500 i više kilometara između nas bolno, a čujemo se skoro svaki dan, nekad i više puta na dan. Da li bih bila hrabra kao moj Edo, da uzmem i pušku, da odem i u logor, da opet nastavim da živim od svog rada i da nakon decenija poštenog doprinosa društvu i državi ipak sa šezdeset godina spakujem kofere i bez poznavanja stranog jezika odem raditi tamo u neku europsku državu gdje mi daju pravo na rad i da živim od svog rada? Pri tome da mi FB slike unučadi budu jedino zadovoljstvo i cilj kojem stremim do onog augusta jednom godišnje kad ću ih opet vidjeti i te tri sedmice živjeti kao čovjek, emotivno i svakako ispunjen u krugu onih koji mi daju smisao životu. Tri sedmice, zamisli. Mi s ove strane jedva čekamo te tri sedmice, a već se napetost osjeća prvi dan, baš zbog toga što pješćani sat curi i što ćemo se opet morati rastati. Trudimo se što manje pričati o prošlosti, gledamo da uživamo u trenutku i da što više vremena budemo zajedno.

Nekad se zapitam šta da Sergej dobije temu o domoljublju, patriotizmu današnjice, i kako ili zašto se voli domovina. Prekinem tu misao, jer kontam pored te teme dobit će još dvije druge pa tu sigurno neće izabrati i tražiti da mu se pomogne u sastavu. Sad razmišljam kako bi ju možda i trebao izabrati pa napisati da se u svojih dvanaest godina sa domovinom i domoljubljem može identificirati tako što se roditelji vakcinišu u susjednoj zemlji, tako što roditelji rade zahvaljujući strancima koji su ih zaposlili, tako što su mu djed i baka dobili pravo na rad u stranoj zemlji, tako što i on svako malo priča o odlasku i to sa dvanaest godina jer mu mi osim onoga da čeka neke godine kad ćemo mu pričati o kontekstima i idenititetima i zašto je sve ovako kako jeste i onoga da treba da bude čovjek, pošten, radan i vrijedan, da uči jer gdje god da ode naučeno nosi sa sobom i da bude bez predrasuda prema bilo kome u genetski kod nismo usadili ništa što bi njemu olakšalo život u zemlji koju bi trebao da voli. Da li je hrabar poput nas? Koće ga znati, jer pitanje svih pitanja je kojom spravicom se mjeri hrabrost, kao i kojom spravicom se mjeri patriotizam. Da ga ne bi vagali svojim izmišljenim spravicama, najjednostavnije je da svoju ljubav prema domovini traži izvan granica imaginarnih spravica za mjerenje hraborsti, patriotizma i genetskog koda.

Kad se multietničnost vaga u krugu centara moći, sposobnost, vrednovanje diplome i patriotizam definiraju po tome čiji jesi ili nisi, onda je prostor za život sve manji, tješnji, a prazna polja preživljavanja i groblja postaju sve veća.

One thought on “Hrabro idi odavde!

  1. Wow! Bravo, Majo! Divan tekst, divna analiza. I tako istinita i tačna!
    Neka mjesta sam morao 2-3 puta pročitati u želji da tačno razumijem tvoju misao i tvoju poruku! Hvala ti za ovaj tekst!

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s