Nakon toga nek’ zapali lomaču!

U Bosni i Hercegovini prema Popisu iz 2013. godine živi 3.531.159 osoba. Od tog broja prema nacionalno/etničkom izjašnjavanju u BiH živi 50% Bošnjaka, 31% Srba, 14% Hrvata, 2,7% Ostalih 0,77% onih koji se ne izjašnjavaju, te 0,18% osoba koje su potpale pod rubriku nepoznato. Zanimljivo je da se pod oznakom nacionalne/etničke pripadnosti u mikroanalizi pojavljuje i 117 osoba koje su se izjasnile kao čovjek ili žena, 18 osoba koje su se izjasnile kao dijete i jedna ženska osoba koja se izjasnila kao Bosanka neće u tor. Možda bi ovo mogao biti nukleus oko kojeg bi se mogla praviti neka priča.

Nadalje, po Popisu iz 2013. godine u Kantonu Sarajevo živi 83,8% Bošnjaka, 3,2% Srba, 4,2% Hrvata, dok preostali procenat, nešto manje od 10%, podrazumijeva sve one koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda. Za razliku od Kantona Sarajevo u Hercegovačko Neretvanskom kantonu živi 222.007 osoba. Od toga broja 41% je Bošnjaka, 3% Srba, 53% Hrvata, dok je preostali procenat za sve one koji se ne izjašnjavaju kao konstitutivni. U samom Gradu Mostaru živi 44% Bošnjaka, 4% Srba, 48% Hrvata i 4% svih onih koji se ne izjašnjavaju kao konstitutivni. Uvijek se rado vratim na stranicu koja nudi ove statističke podatke pitajući se kako to da u javnosti i na društvenim mrežama ima mnogo onih koji bi nekakvo drugo uređenje, ali ipak kad dođe “stani-pani” oni ne bi da se izjasne kao stanovnici ove zemlje, već pripadnici naroda. Nađem i tu argument da je i to legitimno, ali onda se vratim na ove male procente svih onih koji se nisu izjasnili kao pripardnici konstitutivnih naroda i pitam se zašto onda se onda i ovi koji primarno jesu konstitutivni a građansku bi, nisu izjasnili kao građani Bosne i Hercegovine. Razumijem da ima pripadnika konstitutivnih naroda koji bi sutra da se to kolektivno etničko pomiri sa kolektivno građanskim, pa i da se poštuju individualna prava i ne poništavaju prava kolektiviteta i da su spremni opet u boj za domovinu i sve to razumijem, ali kad se oduzme i sabere takvih je na nivou statističke greške, a s druge strane unutar takvih ima i onih kojima se sva ta retorika političko populistička i politički materijalna itekako isplati, osobito kad si predstavnik manjinskog konstitutivnog i pričaš priču većinskog konstitutivnig sve iz udobne, pretežno Sarajevske fotelje. Pored ovih brojki u Kantonu Sarajevo smješten je i glavni grad Bosne i Hercegovine, administartivni i svaki drugi centar. Sarajevo, pored toga što je glavni grad države i administrativni centar ima i osnovnu školu koja je dobila i još uvijek suvereno nosi ime Mustafe Busuladžića. Bilo je u javnom društveno političkom životu Sarajeva pojedinki i pojedinaca koji su osudili kako nazivanje odgojno obrazovne ustanove po njemu, tako i zadražavanje tog naziva po dolasku Trojke u Vladu Kantonu. Bilo je i onih koji su imali svoje argumente zašto njegovo ime nije ništa loše, pa čak pronalazili tamo neke izvore kojima su javnosti objašnjavali sve dobročiniteljstvo dotičnog. Javnost je bila naklonjenija posljednjim, pa se zato i prestalo problematizirati to pitanje, pa je lakše otvarati takva i slična pitanja negdje izvan Kantona Sarajevo, ali iz Sarajeva. Niko se iz Mostara, Livna, Bihaća ili nekog drugog grada gdje Trojka, osobito Naša stranka, ima ogranke nije oglasio da kaže svojim kolegama i kolegicama kako je to prihvatanje ili nepokretanje rješavanja naziva škole protivno njihovom ideološkom opredjeljenju, stranačkoj strategiji ili politici, a kamoli da se nekoga javno prozivali. Možda i sami ogranci izvan Sarajeva smatraju da je ipak Sarajevo centar bh. političkog svijeta i da oni u Sarajevu najbolje znaju. A, možda ogranci izvan Sarajeva zapravo stvarno i istinski znaju kako je to teško mijenjati, kako je promjena naziva škole samo promjena u nazivu, suštinski ne mijenja ništa. Promjenom naziva škole nastavni plan i program ostaje isti, u glavama ostajemo zarobljenici svih naših etnonacionalnih, religijskih i inih identiteta, kojih se lično i privatno uopće ni ne želimo lišiti, kamoli osloboditi. Čak štaviše, unutar svoja četiri zida odgajamo nove zarobljenike, nositelje naših teških ideoloških i inih hipoteka.  

Onda se dešava Boška Ćavar, vijećnica Naše stranke u Gradu Mostaru koja će na tačku dnevnog reda po pitanju ukidanja vjerskih i nacionalnih obilježja ispred i unutar institucija u Mostaru ostati suzdržanom. Iz Sarajeva se oglasili mnogi, od njenih stranačkih kolega i kolegica, do svih onih koji iz udobnih fotelja i kao pripadnici većinskog naroda ili manjskog, ali kao pojedinci itekako prihvaćeni od većinskog, u Sarajevu kao znaju kako je to živjeti u Mostaru, u manjim sredinama, u drugim sredinama gdje još uvijek imate kafiće podijeljene na pripadnike etnije, pa svako ulazi u svoj, gdje se djeca obrazuju i odgajaju po nastavnom planu i programu susjednih država, gdje izučavaju svako svoju religiju, gdje oni koji se odluče za pohađanje nekog drugog predmeta umjesto vjeronauke nemaju čak ni udžbenik za taj predmet i šta sve ne. Da je sam odgojno obrazovni sistem drugačiji i da se djeca odgajaju i obrazuju u duhu pluralizma, etike, upoznaju sa svim religijama i gdje bi im se dala mogućnost da sami promišljaju i gdje ih se poziva, čak provocira na kritičku misao, u dogledno vrijeme bi većini njih bilo sasvim svejedno da li je iznad table šahovnica, krst/križ, ikona, ljiljani, trobojka ili zastava države u kojoj žive. S vremenom bi stasala generacija koja bi u vijeću bez prepucavanja, u miru i tišinu, razumno i pragamtično izglasala bespotrebno obilježavanje bilo koje institucije i zapišavanje bilo koje teritorije, jer bismo stasali u ljude. Ali, da bi se došlo do toga barem socijaldemokratske i socioliberalne stranke u Bosni i Hercegovini bi trebale više pričati o suštini, a manje o temama koje nameću oni koji žive od ovih tema i to vrlo uspješno i više no dobro. Namjerno neću da kažem „koje nameću etnonacionalisti“, jer ove teme više nisu samo njihove, ove teme su definitivno postale teme svih onih koji bi hljeba preko pogače, odnosno da budu političari a da pri tome što manje rade. Na izjave Boške Ćavar „Bošnjaci se identificiraju sa ljiljanima, Hrvati sa šahovnicom, Srbi sa trobojkom“, reagirali su i neki političari, a koji su pripadnici hrvatskog i srpskog naroda, ukazujući ili otvarajući oči Boški i Boški sličnima da to nije tačno, jer postoje i oni koji jesu pripadnici hrvatskog naroda, ali se ne identificiraju sa šahovnicom i smatraju ljiljan svojim, on im je znak otpora protiv agresije. To je apsolutno njihovo pravo i dobro je da postoje i takvi, samo treba biti iskren i pošten i reći da su to tako rijetki slučajevi da ih čak ni softver ne bilježi, jer su procentualno u toj mjeri podzastupljeni. Također treba reći, bez povezivanja/upućivanja na ličnosti koje se vežu za ove izjave, da se ti rijetki slučajevi, izuzetci nalaze pretežno u Sarajevu i da će im takve izjave politički više koristiti negoli škoditi, da je njihovo biračko tijelo pretežno ono kojima ne gode oni tamo koji se identificiraju sa šahovnicom i trobojkom, ali im itekako gode pripadnici tog i tih naroda kojima ljiljan nije mrzak i koji ne vole ove što vole šahovnice i trobojke. Ne znam kad će i hoće li svi ti i takvi, a koji su nastanjeni u Sarajevu i čija se izborna jedinica pretežno vezuje za Kanoton Sarajevo, početi pričati o simbolima u Sarajevu, nazivima škola, ulica, pozdravima u institucijama, … ili čak da ne počnu ni pričati o tome, već da se uhvate u koštac sa potrebnim reformama u obrazovanju koje bi vremenom vodile k tome da se neke stvari same od sebe podrazumijevaju.

Evo i da je jutros svanuo dan bez simbola i obilježja, da li to znači da smo odmah po defaultu svi prvo Bosnaci i Hercegovici, pa tek onda pripadnici naroda, ove ili one religije,…? O Boškinoj odluci da bude suzdržana u smislu stranačke odluke koju jesu/nisu prethodno iskomunicirali ne mogu pisati, jer ne znam i to je njihova interna stvar. Ali, ako je bilo da svako ima pravo da sam odluči kako će glasati, njenu suzdržanost bih prepustila njenim biračima da ju ocjenjuju, nikako udubnim foteljama Sarajeva koje u svojoj zapuštenoj avliji iz hladovine reagiraju i kritikuju one što ne uređuju svoju avliji, onako kako bi i oni trebali da urede svoju, prevenstveno.

Nije isto biti političar ovih i sličnih stranaka u Sarajevu i Mostaru i mnogim drugim mjestima. Ako neko ipak misli da je moguće ponašati se i djelovati onako kako Sarajevo misli da se tamo negdje neko treba ponašati, onda topla preporuka da provede istraživanje/anketu među roditeljima koji jesu ili nisu za ukidanje obilježja i simbola u obrazovnim institucijama ili među zaposlenicima svih institucija, koje je politika zaposlila.

Nakon toga nek’ zapali lomaču.