Ja se lično ne sjećam situacije niti okolnosti u kojoj me uloga majke rangirala negdje ili mi povećala broj bodova na nekoj listi, čak naprotiv. Bez obzira da li se radi o stranačkoj, političkoj ili listi za radno mjesto, status majke i broj djece više je bio razlog za degradaciju negoli za napredovanje u bilo kojem smislu. Ne smatram se usamljenim slučajem. Smatram da se većina nas žena u BiH najmanje dva puta u životu našla u situaciji u kojoj nas se pita o našim reproduktivnim organima, rodnim ulogama, planovima za realizaciju tih uloga i aktiviranje reproduktivnih organa, te hormonalnim balansu, dok se njega pita o onim referencama navedenim u CV-iju. Kako god okreneš, moliš boga da te na tim razgovorim pred njima sa privjeskom među nogama, niko ne upita imate li djecu, jer nakon toga slijede pitanja, koliko djece, da li planirate trudnoću i maltene dođeš do toga da im na google driveu podijeliš kalendar plodnih dana ili se ustaneš i napustiš prostoriju.
Sjećam se jedne prilike dok sam stranački djelovala te bila dijelom komisije za povjereništva, unutarstranačke općinske, regionalne i kantonalne odbore kada je stigla lista odbora iz Bužima za koji se pored mnogobrojnih muškaraca prijavila i jedna žena. Nakon razmatranja kandidata i kandidatkinje sastavili smo konačnu listu na kojoj se našla i ona. Nakon što se poslala obavijest odboru o konačnoj listi odbora u Bužimu, oglasila se delegacija muškaraca iz Bužima koji su se svim silama protivili listi, jer je na njoj jedna žena. Nema riječi kakvom je nisu nazivali, jer otkud je njoj uopće palo na pamet da se prijavi i bavi strankom, politikom i muškim poslom. Ima porodicu, djecu i kuhinju. Šta pored toga ona ima tražiti i odakle joj uopće vremena da se ona bavi poslom koji je predodređeno muški. Da, tim se poslom mogu rasterećeno baviti baš oni, jer lako se baviti politikom i u nekoliko minuta napraviti djecu i napuniti stomak kad imaju nju, ženu, kojoj je izgleda uloga da servisira i bude tu kako bi njemu bilo moguće baviti se, pa što da ne, i politikom. Nekima od nas se želudac prevrtao, ali se na kraju odlukom većine udovoljilo odboru muškaraca iz Bužima koji su prijetili gašenjem odbora, povlačenjem glasača stranke, a stranka postoji radi glasača pa čak i ovakvih, ne radi (jedne) žene.
Koliko je BiH Bužim ili Bužim BiH dalo bi se raspravljati, ali je činjenica da je žena danas i pored silne težnje i zagalanja za ravnopravnost, i dalje daleko od toga da bude subjekt i poželjna osoba na rukovodećim i mjestima odlučivanja.
U većini stranaka muškarci su predsjedavajući, predsjednici Glavnih i svih drugih odbora. Ako se neka žena i prijavi za predsjednicu općinskog, kantonalnog, regionalnog ili mjesnog odbora na unutarstranačkim izborima, što je prava rijetkost, tada argumenti prilikom lobiranja za njega, kolegu kandidata, bivaju baš oni koju nju čine suprugom, majkom, još manje vrijedi ako ima dvoje plus djece, a o dvojkama da ni ne govorim. Kako će se ona baviti tako važnim i odgovornim poslom, sastancima do neka doba, kad se zna da ima porodicu kojoj mora biti na usluzi, ima i školu, roditeljske, treninge, a još zamisli ona prijelazna godišnja doba kad su pretežno kampanje kada krenu alergije, proljevi i temperature. Pa nje neće biti ni na mapi, a onda stranka trpi. Tako se kandidatkinje izravno ili neizravno naslušaju svega o svojim ulogama ili interpretaciji njihovih uloga. Te iako su one uz sve silne obaveze i uloge još pripremile plan i program rada s kojim se žele predstaviti na unutarstranačkim izborima, najčešće se povlače, a oni bez plana i programa rada, ulažući više energije u diskvalifikaciju nje kao protukandidatkinje, postižu svoj cilj i bivaju imenovani, ne izabrani je se nije imalo između koga birati, spuštaju svoje dupe u fotelje koje život znače. Da, znače život jer je to prva stepenica za dalje. Nepisano je pravilo da predsjednik Kantonalnog odbora, ma kakav on bio i kakve rezultate postizao, nosi kantonalnu listu na općim izborima. Da, ona je na drugom mjestu na kandidatskoj listi jer ona „prokleta“ instrukcija CiKa nalaže manje zastupljen spol unutar prvo troje, inače je ne bi bilo ni tu.
Nakon stranke i stranačke matrice čovjek misli da će se barem u najvišoj zakonodavnoj instituciji poštovati ravnopravna zastupljenost prilikom imenovanja Vijeća ministara BiH. Kakvo naivno razmišljanje. Baš će osobe koje unutar svojih stranaka ne poštuju ili se samo deklarativno zalažu za ravnopravnost sad u fotelju ministarstva posjesti ženu, koja jeste ili će možda postati majka, ima porodicu, djecu, unučad, roditelje, pelene, temperature, proljeve, zadaće, knjige, roditeljske, sportske vannastavne aktivnosti, alergije, astme, kuhinju, veš, peglu,…. Kada su neki/e od nas postavili/e pitanje ravnopravnosti spolova unutar stranke ili koalicionih partnera, pa na kraju i javno, dobili/e smo odgovor da mi ne kontamo koliko je ovo složena struktura i koliko Daytonska Bosna i Hercegovina iziskuje energije za slaganje nacionalnog ključa. Jedva su se dogovorili oko podjele ministarstava, zatim oko imena i kvota, kada su se složili da su to te osobe koje su prihvatljive svima, sada neko postavlja pitanje spola i gdje su žene u Vijeću ministara BiH??? Pitali su nas da li mi znamo koliko bi to produžilo proces imenovanja Vijeća ministara BiH i koliko bi građani/ke ispaštali/e zbog toga.
Koja je razlika između ovog obrazloženja i onog delegacije iz Bužima, neka svako zaključi za sebe.
I nakon toga svega pojavi se kandidatska lista SDP Banja Luka. Pored kandidatkinja u muškom rodu piše njihovo zanimanje i informacija da su majke i broj djece. Nekima od nas upitnik iznad glave, zašto je ta informacija samo pored kandidatkinja i u kojem smislu je ta informacija politički relevantna. Ja lično zastupam stav da svako ima pravo na izbor pa čak i u ovom segmentu da pored svog imena napiše sve što mislil da treba ili je vrijedno za ostvarenje cilja u ovom slučaju za ulazak u vijeće. Ali, sumnjam da su baš sve kandidatkinje to željele, jer bi valjda cilj trebao biti da svaka od njih bude po nečemu drugačijem prepoznatljiva i da se svaka od njh obraća svojoj ciljnoj skupini, jer kako god okrenemo svako/a s liste želi osvojiti dovoljan broj glasova kako bi ušao/la u vijeće. A da je to slučaj, onda bi znale i javno obraniti svoj izbor i obrazložiti ono što su time htjele postići.
Uzimajući u obzir da se radi o socijademokratskoj partiji, mi koje smo nekako više naklonjene toj orijentaciji, ne možemo sakriti razočarenje ali ni ostati slijepe. Da me je neko pitao koja je to stranka u BiH koja bi mogla izaći sa ovakvom listom, SDP BiH bi bio predzadnja na listi. Jednako naivno razmišljanje kao i ono u PS BiH. Naime, partiju čine ljudi koji žive ovdje i u ovom kontekstu. Kako i u većini stranaka tako i u ovoj partiji sve važne unutarstranačke funkcije obnašaju muškarci, manje ili više uspješni u bavljenju politikom, koji su odrasli i dalje žive u realnosti u kojoj oni imaju sve vrijeme ovog svijeta zahvaljujući ženama u njihovim životima od povoja do pokrova. Tako da njihova percepcija žene, kolegice u partiji, teško može biti drugačija. Oni iz kuće ponesu percepciju žene, koja u nekim slučajevima i pored svoje ravnopravne uloge u braku i/ili porodici, pored svoje karijere i dalje servisira sve ukućane i nosi najveći teret u porodici. Neki od njih svjesni svega navedenog smatraju kako ženama u BiH treba olakšati i graditi ravnopravno i društvo jednakih mogućnosti. To opredjeljenje je teško prenijeti i unutarstranačko djelovanje, jer tako sami sebi drmaju tlo. Ali, kako ni same žene unutar partija ne inzistiraju na tome, muškarcima nije ni zamjeriti. Jedno je boriti se za ravnopravnost i društvo jednakih mogućnosti van stranačkih zidova, a sve teže tamo gdje se natječemo i bivamo jedni/e drugima konkurecija.
Zato oni apsolutno razumiju koliko žene vrijede i doprinose društvu svojim višestrukim ulogama i baš zbog toga im odaju počast, ali nijedna od njih na toj listi nije toliko dobra da bi bila nositeljica SDP BiH liste u Banjoj Luci. Kako će ona to biti, jer ona i dalje ima porodicu, djecu, proljeve, temperatutre, knjige, roditeljske, sportske vannastavne aktivnosti, kuhinju, možda i njega, veš, peglu, viber grupe roditelja, trenera, vijeća roditelja, …, a valja se baviti politikom. Ko za nju zna, ona od ovih silnih obaveza nema kad ni da se kreće među članstvom pa samim time nije ona ta koja bi mogla povući listu. To je on, poznat, prepoznatljiv, šeta, trči, vježba, diže tegove, slika, oglašava se, priča sa penzionerima, djecom, ženama, majkama, zaposlenima, nezaposlenima, manjinama, većinama, ima kancelariju, ured, odijelo, kravatu,… Ako su pak žene sa ove liste same potencirale da se baš ovako predstave, ističući svoj status i/ili ulogu majke i broj djece, onda se toplo nadam da su unaprijed pripremile kampanju i analizirale ciljne skupine kojima će se tokom kampanje obraćati, odnosno da su svjesno odlučile da se ne obraćaju ženama koje iz ovog ili onog razloga ne mogu biti majke, ženama koje ne žele biti majke, pripadnicima/ama LGBTIQ populacije i nama koje smatramo da je majčinstvo, broj djece i bilo koji drugi identitet privatna stvar koja nas ne čini ništa manje niti više vrijednima. Koliko ima Bužima u Banjoj Luci procijenit će ipak glasači/ice.
Maja GV 