Berlin u doba izbjeglištva

Odsjeli smo na Möckernstrasse 72, Kreuzberg kod mamine tetke Mare koja je već decenijama živjela u Berlinu sa suprogom Đurom i sinom Ivicom. Njihov stan je bio dovoljan za njih troje, našim dolaskom postao je mnogo manji, ali gdje čeljad nisu bijesna ni kuća nije tijesna. Teta Mara je gromada od žene. Mnogo toga je prživjela, ali i dan danas od nje čovjek može mnogo toga naučit. Tetak Đuro, dobrica naša, je rodom iz Like, Gospića. Tu su on i teta imali velelepno zdanje koje je do temelja uništeno u ratu od kojeg smo i mi pobjegli. Čuvene gastarbeiterske kuće bile su prve opljačkane, a potom spaljene do temelja. Ipak kod njih nije bilo mjesta za mržnju. Pomagali su i dan danas pomažu mnogima. Tako je nas sedmero počelo da živi u stanu koji jedva da ima šezdeset metara kvadratnih. Nedugo nakon toga Ivica je krenuo sa birokratijom i administracijom koja je bila obavezna za sve nas izbjeglice. Prijava na socijalu, u školu, bezbrojni pokušaji za dobivanja nekog smještaja za četveročlanu porodicu i tako dalje. U tom kvartu je bila osnovna škola Fanny-Hensel Grundschule koja je imala mješoviti razred predviđen za izbjeglice iz Jugoslavije, raspadnute Jugoslavije. Gdje god da dođeš glavni atribut je „mješovito“. Djeca miješanog braka, mješanci, a sad i mješoviti razred. S vremenom ću zavoljet taj pridjev i ponositi se njime. Sjećam se prvog dana u mojoj novoj školi. Eda je morala ići u drugu školu, ali samo dvije stanice dalje od moje škole. Frau Tečer nas je dočekala na ulazu u razred. Ivica je otišao do sekretarijata da obavi što treba, a mama i ja prema razredu. Tek nedavno mi je mama samo u jednoj rečenici rekla kako taj trenutak neće nikad zaboravit i kako je nakon izlaska iz škole sjela na klupu i satima plakala.

U razredu Bosna i Hercegovina u malom. Samra iz Sarajeva, Admir iz Prijedora, Subha i Avdija iz nekog Vakufa ili možda Travnika, Zijah iz Bijljine, … ja iz Livna. Školske klupe nisu bile raspoređene kao kod nas. Stolovi su bili spojeni u polukrug, pa smo svi sjedili zajedno. Frau Tečer je porijeklom iz Juge, ali godinama je živjela i radila u Berlinu. Podučavala nas je njemački, matematiku, kulturu, sport. Naglasak je bio na jeziku, jer što prije naučiš jezik, to si prije u „pravom“ razredu sa pravim nastavnim planom i programom. Ja sam vrlo brzo savladala potrebno i prebačena sam u „pravi“ razred.

Neko bi sad očekivao da taj „pravi“ razred nije miješan, ali tu je tek bilo miješanog. Cihan pola Nijemac pola Turčin, Marcin Poljak, Junel afroamerikanac iz Angole, Nora Nijemica, Isabela pola Nijemica pola Poljakinja, Orhan Pakistanac, Nadine Nijemica, Deniz Turkinja… Stajala sam na vratima tog razreda i čekala da naša nova učiteljica Frau Margit Wörner predstavi Admira i mene kao nove učenike tog razreda. Admir je dobio mjesto u krugu stova pored Junela, a ja u drugom krugu stolova pored Mone, afroamerikaneke iz Angole. Mona će postati moja najbolja prijateljica, a Frau Wörner jako bitna osoba u mom odrastanju u Berlinu, ali i kasnije.

Danas, svaki put kad odem u Berlin, pijemo kafu i pričamo o tim danima, ali i o sadašnjici. Tek danas zam koliko je i njoj bilo teško sa nama, ali i koliko nikad nije odustala od nas. Njen doprinos meni kao osobi, oblikovanju tokom odrastanja je neprocjenjiv.

U školi smo živjeli stvarnost Berlina. I dok je integracija nas djece izbjeglica bila vidljiva i uspješna, naši roditelji su samo fizički bili u Berlinu. Zatvaranjem u svoja četiri zida živjeli smo neku drugu stvarnost, u nekom stalnom isčekivanju ili loših vijesti ili one koju je većina nas priželjkivala, a ta je da je rat stao. Većinom su se pratile samo vijesti i oni kanali koji izvještavanju o ratu u Jugoslaviji, Bosni i Hercegovini. Kako roditelji nisu savladali jezik, nas dvije smo bile te koje su bile u obavezi svaku izjavu, naslov, članak o Bosni prevesti roditeljima kako bi imali sve informacije o stanju dole.

Danas se često zapitam kad sam zapravo postala odrasla osoba i pronalazim odgovor da sam dolaskom u Berlin preko noći postala odrasla osoba u tijelu djeteta. Moje djetinjstvo bilo je djetinjstvo do neke osme godine, onda je preko noći prekinuto i kao da ti neko lupi šamar i odjednom te otrijezni iz bezbrižnog sna i nespremnu ubaci u nečiji tuđi scenario života.