Migrant sa maramicama

Možda na prvu sam naslov ne bi smio aludirati na bajku Hansa Christiana Andersena “Djevojčica sa šibicama”, ali u nekom dubljem razmišljanju možda u 21. stoljeću u Bosni i Hercegovini skoro na svakom uglu naše svakodnevnice imamo dječaka, bosog, gladnog i promrzlog koji prodaje maramice i sanja o stolu punom hrane, odjeći i okićenom boru koji simbolizira porodično okupljanje, neki bolji život koji su nekad imali ili kojem opet streme, ali nikako da ga dosegnu.

Ja sam sa devet godina bila izbjeglica. Bježali smo od sistema, rata ili kako Nejra reče od Frankensteina, a ja bih nadodala da nažalost to nije bio samo jedan monstrum kojeg napravi jedna interesom zaokupljena grupica, već je svaka etnička grupica proizvela svog, pa smo u konačnici dobili tri monstruma koji jurišaju okolo, proganjajući i svoje i druge i treće i one nesvrstane. U končnici umjesto da razum prevlada i Frankesteine vrate u laboratorije ili ustanove za zbrinjavanje mentalno oboljelih, Frankensteini su iz dana u dan dobijali sve više pristalica, da više ne postoji ni ustanova a sve manje postoje i ljudi koji bi se borili protiv njih. Elem, sa devet godina odjednom novi status, status izbjeglice. Niti ja niti bilo ko od izbjeglica u zemlji prijema nije morao ići na ulicu i prodavati maramice, niti smo bili gladni niti bosi. Nije se niko od Nijemaca i Nijemica morao osjećati loše kad izlaze iz pekare ili neke trgovine i nose pune ruke svega i svačega, jer ih mi nismo čekali ispred da im vratimo kolica ili pinesemo stavri i tako si zaslužimo obrok. Mi smo svoja kolica punili sami i plaćali njemačkim novcem. Da, imali smo status i famozni papir sa štembiljom Duldung-a kojim smo se razlikovali od domicilnog stanovištva i onih koji su u fazi sticanja državljanstva zemlje prijama, ali usprkos tome mi smo također bili dio sistema. Ne bih se složila sa onima koji znaju reći da smo mi oni koji se brže asimiliraju, prilagođavaju sistemu zemlje prijema, jer smo eto bijeli kao oni, dolazimo iz Europe i tako smo si nekako bliski. Prije bih rekla da je jednostavno sistem taj koji nas je prihvatio, stavio u bubanj po jasno ucrtanim linijama kretanja i dao nam izbor da ga poštujemo ili ako nećemo da se fino vratimo odakle smo i došli, a ako je pak zemlja porijekla zahvaćena ratom i nesigurna po naše živote imali smo mogućnost ići na seanse sa psihićima i pričati, plakati, prolaziti kroz svoje traume i naposlijetku liječiti se kako bismo prihvatili realnost, odnosno sistem, pomoć i podršku i u miru čekali da se stanje smiri i vratimo se svojim domovima. Imali smo mogućnost i privređivanja, školovanja, zdravstvene zaštite i socijlane pomoći ukoliko ne radimo. Svako od nas dobio je kakav takav krov nad glavom sa jasno izračunatim kvadratima po osobi. Nismo bili u dvorcima niti stanovima i kućama koje smo ostavili da ruše Frankensteiniali nismo bili ni u nekakvim tvorincama gdje bi se u neko doba mogao razviti onaj životinjski instikt za jurisavanje jednih na drugih. Bili smo tretirani kao ljudi.

Da ćemo mi nekom biti opcija za zemlju prijema, teško je naslutiti kamoli povjerovati, ali nikad ne reci nikad. Danas se mi suočavamo sa velikim prilivom migranata, a možda su neki među njima više izbjeglice nego migranti. Bilo kako bilo, činjenica da niko ne napušta svoju zemlju porijekla jer u njoj teče med i mlijeko. I dok su mnogi od nas spremni negativno komentirati migrante, štoli zbog boje kože, štoli zbog razloga zbog koji su eto iz čista mira napustili svoje zemlje porijekla, štoli zbog toga što su iste vjeroispovijesti kao većina stanovištva Bosne i Hercegovine, aludirajući na teorije zavjere o nekakvom projektu Bošnjaka u BiH, sve više migranata sa našom zemljom porijekla odlazi u Europsku Uniju. Da, upravo mi koji svakim danom sve više imamo migracije iz vlastite zemlje, nemamo razumijevanje za migrante iz drugih zemalja, a pri tome im mi nismo zemlja prijema. Nekako je teško zamisliti da bi neko htio ostati u zemlji iz koje bježe njeni vlastiti građani. Uvijek se mi smatramo posebnim po različitim osnovama. Nama je ili najteže ili smo najbolji.  Tužno je koliko smo spremni okarakterisati migrante kao kriminalce, narkomane, nasilnike, neka bezvrijedna ljudska bića, a pri tome ni jednog trenutka ne uzeti u obzir domaće statistike pa vidjeti koliko je nasilnika unutar domicilnog bosanskohercegovačkog življa. Svaka druga žena u Bosni i Hercegovini do svoje petnaeste godine doživjela je neki vid nasilja i to od najbližeg srodnika.  O kriminalcima unutar nas samih mogli bi se napisati tomovi i tomovi, ali eto svoji smo pa je to nekako podnošljivo. Valjda je lakše podnijeti nasilnika i kriminalca kad smo iste boje kože i sa istog kontinenta. Srećom pa ima još onaj fildžan dobrih ljudi koji se na sve načine trude pomoći iz vlastitih sredstava i nadam se da će barem mladi u Bosni i Hercegovini preispitati naše razloge koji su doveli do izbjeglištva, pročitati ili poslušati iskustva naših izbjeglica i migranata, istražiti konvencije koje smo kao država potpisali i oduprjeti se trenutnom narativu o migrantima u BiH. Do tada valjda će Hansova bajka ostati samo bajka.

Online nastava u doba korone

U školskoj 2017/2018 godini u BiH je prema podacima Agencije za statistiku BiH u ustanove osnovnog obrazovanja upisano 282.946 učenika/ica, dok je u ustanove srednjeg obrazovanja upisano 124.148 učenika/ica.

U 2018. godini registrirano je 437.783 nezaposlenih u Bosni i Hercegovini. Udio ženske populacije u ukupnom broju neazposlenih je 55.9%. Najeveći broj njih je sa srednjom stručnom spremom, zatim sa NK, VKV i KV kvalifikacijom.

Prosječna neto plata navedena na stranici Agencije za statistiku BiH je 894 KM (X-2018).

Po posljednjem popisu iz 2013. godine oko 4,9% osoba u BiH je bez ikakvog obrazovanja, dok je 9,2% osoba sa nepotpunim osnovnim obrazovanjem.

Po popisu iz 2013. godine među osobama staro 10 i više godina (3.180.115), njih oko 2,4% je djelimično kompjutorski pismeno, dok ih je oko 3,7% kompjutorski nepismeno, a za oko 1,2% su podaci nepoznati. U konačnici se može konstatirat da je od ovog broja 3.180.115, njih 1.152.353 kompjutorski pismenih, dok se njih 2.027.762 mogu djelimično ili nikako koristiti kompjutorom.

Sve ovo su itekako važni podaci kada govorimo o iznenadnoj situaciji prirodne nesreće i svemu onome što je ta prirodna nesreća donijela sa sobom.

Naime, poštujući mjere Kriznog štaba za svu djecu u BiH je preko noći obustavljeno pohađanje nastave. Neki dijelovi BiH su odmah krenuli sa online nastavom, dok su drugi tek nedavno. Nije se, prilikom donošenja takvih mjera, uopće pričalo o ovoj bogatoj zemlji, sa savršenim sistemom i velikim procentom pismenih, koji će se odmah po stupanjem mjera na snagu, snaći u ionako teškim životnim uslovima. Ko prije korone nije imao računar, uz ovako visok životni standard mogao je odmah fino do najbliže radnje i kupiti ga i to onako kešom, a ko se prije korone nije služio računarima, pa evo prilike da pored redovnog posla koji ne podrazumijeva računar, fino kad dođe kući uči sam sa sobom kako se koristi računar, Classroom i ostalo i onda pomogne djetetu.

Mnogi građani Bosne i Hercegovine nemaju računare kod kuće. Razlog tome može biti da su nezaposleni, da nemaju novca za kupovinu računara, da se ne znaju njime koristiti pa ga ne smatraju potrebnim u svom domaćinstvu, da će njihova djeca sebi moći priuštiti računar tek kad budu sami prihodovali, da računar sa sobom vuče i dodatne troškove na teret porodice kao što je mjesečni račun  za internet, sporadično održavanje računara i šta sve ne. Niko se ovime nije ni bavio, nit je bilo koji ministar bilo kojeg dijela u BiH izašao u javnost i obratio se kako roditeljima, tako i učenicima s namjerom da barem kaže da zna da takvih slučajeva ima i da će promptno naći novac u budžetu da pomogne porodicama.

Iako se o ovome nigdje ne priča, nema dana da se neki od nastavnika pretežno iz Kantona Srajevo ne oglase sa slikom ili postom o uspješnoj realizaciji sastanka u online zbornici ili pak sa nekog od silnih časova svetog NPP-a. Ništa začuđujuće, jer nastavnici se nikad ni ne čuju, niti ukazuju na silne nepravde u našem jadnom društvu, sve do trenutka „smanjenje plata prosvjetarima“. Tada nastupa Sindikat, a i ministri, nastavnici…

No, kako je to već sve izlizana priča, ja bih da malo pričam od online nastavi iz ugla domaćinstva koji igrom slučaja u domaćinstvu ima dva službena laptopa i internet priključak i tri osobe.

Poštujući mjere Kriznog štaba i stavljajući zdravlje svih nas na prvo mjesto, radimo od kuće. Naš radni dan je uobičajen kao i u doba prije korone, osim kretanja po sastancima i direktnoj komunikaciji sa ljudima. Naš sin pohađa 6.razred osnovne škole u Sarajevu. Kako se njegova redovna nastava odvija od negdje 10,30 do 15.30, a nekad i ima i časove iz jezika mimo škole, pa njegov „nastavni/radni“ dan počinje u 9.00h, tako se mi ustajemo i prije regularnog radnog vremena kako bismo se mogli koristiti svojim računarima, dok ne krene online nastava. Svako u svom kutu i sa svojim radnim zadacima. Onda stupa na snagu online nastava u kojoj su se pojedini nastavnici izvanredno snašli. Pojedini su zapravo više na nekom vidu raspusta nego što su na online nastavi. Raspust uz povremeno javljanje učenicima mailom ili komentarima u Classroomu. Tako pojedini nastavnici, shvatajući svoj posao krajnje ozbiljnim i ovu vanrednu situaciju prilikom za uskrsnuće one davno izgubljene odgojne komponente u odgojno-obrazovnim offline ustanovama, pošalju u jednoj rečenici zadatak koji razumiju samo oni, bez objašnjenja, bez uključivanja putem silnih aplikacija od zoom-a pa nadalje, bez da se sami snime pa uz pomoć neke improvizirane table ili flip charta da objasne lekciju iz svetog NPP-a. Ništa, rečenica i uz rečenicu ide i vremenski rok koji podrazumijeva da se zadatak uradi u svesku, uslika, pošalje ili na mail ili u Classroom. Najčešće korišteni vremenski rok je 10 minuta. Od početka online nastave, jedno od nas ustupa svoj laptop i sve svoje daljnje obeveze pokušava rješavati mobitelom ili povremenim „ukakanjem“ za vrijeme malog ili velikog odmora online nastave.

Mnogo puta sam pomislila na roditelje koji ne rade, kojima opis posla nikada nije bio vezan za rad računara, na djecu koja će zbog svega toga doživjeti stres što se ne snalaze, deranje roditelja koji se također ne snalazi, te traumu koje će se sjećati kada se bude pričalo o posljedicama koje nam je korona donijela sa sobom. Tako da od 10,30 do 15,30 mi praktički radimo svoje poslove karakteristične za nebudžetlije, koji se vrednuju po učniku i uz poštivanje jasno dogovorenih rokova realizacije i slično. Oboje smo obavezni pored računara koristiti se i telefonom, pa održavati i skype razgovore i to nažalost sve u vrijeme online nastave. Onda, bude sve to previše glasno, pa se sin mora izmjestiti u sobu gdje wi-fi signal i nije baš najbolji. Pa onda se dešava da u onih deset minuta u kojima je morao skontati šta se od njega traži, prepisati, uraditi zadatak, uslikati ga i poslati na mail ili Clasroom, nekad iz razloga što naprosto nije stigao, a nekad iz razloga što je taj mail zbog loše konekcije „putovao“ više minuta, zakasni i eto ti belaja.

Tada vrlo vješti nastavnici, puni inventivnih metoda stupaju na scenu i to na način da su u ovim teškim vremenima vrednuju djecu po minutaži kada su odgovori pristigli. Nije više bitan sadržaj odgovora, koliko minuta u kojoj je odgovor poslan.

Kada su djeca u zatvorenim prostorijma puna 24 sata, kada ne viđaju ni sunca, ni mjeseca, kada pate njihova kičma od sjedenja više od 6 sati dnevno i vid zbog intenzivnog korištenja računara, kada slušaju sve naše napetosti prouzrokavane štoli poslom štoli općom situacijom, kada nemaju skoro nikakve fizičke aktivnosti, nastavnici su se dosjetili kriterija kojim provjeravaju reflekse i povezanost uma sa motorikom kod djece u doba korone.

Dok su djeca zatvorena i proživljavaju sve ovo napisano, nastavnik tjelesnog šalje zadatke kojima trebaju pisati štiva ili odgovarati na pitanja pravila pojedinih sportova. Usporedbe radi, dok to radi nastavnik koji će biti plaćen iz budžeta, dakle od našeg novca, treneri kod kojih je sin tranirao, a koje zbog nastale situacije ne plaćamo, jer nema treninga, snimaju se redovno i šalju video kako da djeca održavaju kondiciju i kako da se što prije vrate u formu nakon korone.

Pojedini nastavnici na upite ni ne odgovaraju, a kada ih se upita da mailom vrate testove kako bi učenici imali uvid gdje griješe i naučili za ubuduće, također dobijemo muk.

I dok se sve to dešava, većina šuti, aplaudira, slika se pored, uz ili iza zavjese, apelira i čeka da se konačno sve ovo završi i da traljavi sistem nastavi gdje je i stao.

Moje duboko suosjećanje sa roditeljima i porodicama koji u ovoj situaciji višestruko trpe, bilo zbog financijskih poteškoća, bilo zbog toga što su jednoroditeljske porodice u kojima je otac/majka obavezan otići na posao dok dijete samo prolazi sve ovo, bilo da imaju dijete sa poteškoćama u razvoju ili rijetkim oboljenjima kojima se svakodnevnica još dodatno usložnila, bilo da su osobe sa invaliditetom, bilo da se jednostavno ne mogu snaći u situaciji koju pored virusa otežava i bezosjećnaost i nerad odgovornih i nadležnih.

Humano je solidarisati se sa ovim sistemom?!

Nakon svih dešavanja oko koronevirusa, nemoguće je ne primjetiti koliko je opet i po ko zna koji put prisutna humanost u Bosni i Hercegovini. Možda je ispravnije reći da je humanosti uvijek i bilo na ovim prostorima, samo nam je već duže vrijeme postala nebitna, selektivna i neatraktivna za javno i privatno prakticiranje ili pričanje o njoj. Bilo kako bilo, lijepo je da je opet nekako prisutna i da ne propoznaje ni ime ni prezime, ni etnička krvna zrnca, ni entitete, kantone, općine, spol, dob, vjeru, partiju i sve ostalo. Ali, tužno je da razlike po tim osnovama prestaju ili se stavljaju po strani tek kad nas snađu poplave, zemljotresi i evo korona. Važno je napomenuti da se i u ovoj situaciji prirodne nesreće sistem jako dobro drži. Pod tim sistemom mislim baš na onaj sistem protiv kojeg mnogi od nas imaju štošta reći, primjerima, argumentima i dokazima potkrijepiti. Baš taj sistem je opet i po ko zna koji put solidaran sam sa sobom, a građani navinkuti i uvježbani, te kako drug Zoka reče, podsvjesno svjesni da sistema nema, odlučili su solidarisati se sa sistemom.

Tako jedni skupljaju novce za Kantonalnu bolnicu u Livnu. Jako human čin. Vjerovatno siti prepucavanja nadležnih u tom kantonu kojima se sada bitka prelama na premijerskoj fotelji – Oj, Ivane, odnosno da li Duvno il’ Livno. Realno gledajući, kako da im bude do korone u ovom sudbonosnom trenutku kada treba ovladati polupraznim Livnom, Duvnom, kantonom. I dok bitka traje, građani Livna i Livanjskog kantona, kao što sistem i nalaže, prepušteni sami sebi odlučuju poduzeti nešto. Odlučili su biti humani i u ovim teškim trenucima pokušati obezbijediti potrebna medicinska sredstva za medicinsko osoblje Kantonalne bolnice u Livnu.  Grupa mladih napravila je FB grupu i pozvala sve koji mogu da pomognu. U rekordnom roku prikupljeno oko 80.000 KM. Pored novca, mnogi su se oglasili raznim donacijama u medicinskoj opremi. U Livnjskom kantonu statistički gledano još uvijek nema COVID 19 pozitivnih. Kako će i biti kada nema ni rukavica kamoli testova na COVID 19.

I u drugim dijelovima BiH ne manjka humanosti. Ljudi se svakodnevno stavljaju na raspolaganje štoli da budu voloneri, štoli da unutar svoje lokalne zajednice ili kolektivnog smještaja nabavljaju potrebštine za starije i one koji ne bi smjeli izlaziti i slično. Imena, prezimena, etnička pripanost, porijeklo, teritorija, spol, dob, socijalni status, sve to je odloženo u ladicu i čeka da prođe korona. Do nekih od nas dolaze razne informacije, štoli ličnim štoli kanalima društvenih mreža. Sve u svemu, čovjek čija podsvijest zna da nema sistema, teško može povjerovati da se ovaj sistem uspješno bori sa COVIDOM 19. Hrabra sugrađanka Merima Spahić svakim danom sve više ukazuje na to. I dok se neki od nas pitaju pa koliko mi testova uopće imamo, nadležni na presicama nas savjetuju da se ne bavimo previše koronom i ne razmišljamo o njoj i onda usputno ponove ovo pitanje i odgovore da ćemo uskoro dobiti ogromne količine testova. Dakle, niko od nadležnih ne kaže imamo toliko i toliko testova i očekujemo toliko i toliko, već nas smlate stavljajući tu informaciju po strani i opet apelirajući na nas da se pridržavamo mjera i ostanemo izolirani.

Nekoj zlobnici, kao meni na primjer, ovih dana, a danas je 12.dan izolacije, pada na pamet kako su oni nas samo zatvorili i kako će nas iznositi u sanducima. Na kraju će se pokazati da smo bili zemlja sa najmanje zaraženih, a smrtnost neće biti zabilježena kao smrtnost od COVIDA 19, jer ili nema testova ili mrtve neće ni testirat. Na kraju, neki će biti proglašeni najuspješnijim menadžerima i voditeljima kriznih štabova i nosit će kandidastke liste i biti izabrani oli imenovani. A onog koga nema, o njemu se i ne priča.

U svemu tome, nema minute gdje građani sami od sebe ne apeliraju da ostanemo kući, da su ovi koji hodaju najveći neprijatelji, da ih treba linčovati, da je jedini spas u izolaciji i šta sve ne. Nisam iznenađena, jer godinama smo mi trenirani pa i za ovo. Bolje slušati i šutjeti, nego progovoriti i staviti metu na čelu. I tako žena tek 12.dan uspjela da „izganja“ da ju testiraju, jer je imala sve simptome, a test je danas potvrdio da je pozitivna na COVID-19. Druga žena preminula, te iako je dala tačne navode s kim je bila u doticaju, javnosti je prezentirano da je dala netačne podatke. Nakon što je preminula, testirana je i njen test je također bio pozitivan. Jedan od visoko pozicioniranih političara je testiran bez da je bilo ikakve potrebe za tim, a možda je jedina potreba bila zbog činjenice da mu je valjda zet bio u doticaju sa zaraženima. Čak i u doba korone, zna se ko treba da preživi i za koga ima testova. Danas je bolje reći da si bio na proslavi „Igman“, nego u Istanbulu za 8.mart.

A mi?! Mi ćemo u svemu ovome da pozivamo ljude na solidarnost i humanost. Da apeliramo da se skupi novac za bolnice, ljude u potrebi, oboljele i rizične kategorije. Mi ćemo se također solidarisati sa sistemom, a politikom se nećemo baviti. Ko je vidio da solidarnost, humanost i politika idu jedno s drugim?! Tako u mnogim akcijama u komentarima se poziva da ostavimo politiku po strani i da budemo ljudi, a pri tome mnogi zaboravljaju da je baš to ostavljanje politike po strani gore od mita i korupcije, jer dok je mi ostavljamo po strani i radimo ono što su političari trebali raditi, oni bivaju sve jači i sve moćniji gospodari i života i smrti, pa i hranitelji mita i korupcije, vladari praznih gradova i neopremljenih bolnica. Dok se, primjerice, za Kantonalnu bolnicu u Livnu skuplja novac niko ne postavlja pitanje gdje su silni novci koji su do sada prošli kroz tu bolnicu, gdje su doktori/ce, medicinsko osoblje koji godinama primaju zastupničke/ministarske plate, naknade/paušale u UO/NO, a neki od njih i sve to zajedno?! Zašto u skupštinskim klupama sve ove godine nisu tražili ili što sada ne traže budžete koji će ovu bolnici učiniti bolnicom, zašto ne vrše pritisak na postojeće strukture vlasti da se promptno reagira u situaciji koju koronavirus nosi sa sobom,…Dok mladi ljudi skupljaju novac, niko od zvaničnika bolnice da istupi javno i kaže da nema Vlade, da nema proračuna, da nema novca predviđenog i osiguranog za stanje izazvano korona virusom. Ne, oni čekaju. Doduše stavili su obavijest na web stranicu za sve donatore. Zašto kao liječnici humanisti nisu digli svoj glas i apelirali na sve strane, upozoravajući na katastrofalno stanje i katastrofalan scenario po čitav kanton pa i državu i šta bi se moglo desiti da samo 2 osobe u Livanjskom kantonu budu istovremeno trebale respirator. Nije valjda da niko iz Kantonalne bolnice Livno nije bio negdje na seminaru vani i upoznao nekog od svojih kolega koji rade u bolnicama diljem svijeta, a kojeg bi sada mogao kontaktirati i zamoliti za pomoć u vidu rukavica, maski i odijela. Nije valjda da javno obraćanje i apel za pomoć liječnika ima manju težinu nego nekih mladih entuzijastičnih anonimusa?! No, mi volimo biti humani, i ne volimo se baš previše petljati u politiku. Oni će se zvati političarima, a kad zagusti tu smo mi, građani. I tako, kada neko kaže ostavite politiku sa strane, treba da zna da je bolnica itekako politika. I kada bi se izanaliziralo,  a u skoro sve i jednoj ustanovi u BiH se tačno zna ko je čiji, utvrdilo bi se da u bolnicama radi više političara negoli liječnika i medicinskog osoblja.

Stoga, dobro je biti human, ali se s vremenom treba zapitati koliko mi svojom humanošću održavamo nehuman sistem na životu.

Kovačićeva Jama

Mi nismo imali skonište u kući. Imali smo neku improviziranu rupu u koju bismo se nekad i sakrili, ako nije bilo moguće preletjeti u sklonište fabrike za konfekciju „Modna odjeća“ koju od našeg dvorišta dijeli samo ograda. Ta rupa je nekad dedi i tati služila kao kanal za pregledavanje auta, a nas je bilo mnogo više negoli je u kanalu bilo mjesta, ali za ljutu muku i ona dobro dođe.

U skloništu u Modnoj odjeći bili smo svi mi iz obližnjeg komšiluka. Kad bi se oglasila uzbuna naša kuća bi se tresla, a mi bismo se odmah uputili prema Modnoj odjeći, jer valja preći ogradu i ući na vrijeme. Dedo bi većinom ostajao u kući, požurivajući nas da što prije odemo u sklonište.

Svi bismo se poredali jedni uz druge, i Hrvati i Bošnjaci. Stariji bi pričali, a mi mlađi i oni nešto stariji bismo slušali muziku ili igrali karata. Nakon nekog vremena razišli bismo se, svako u svoju sumornu svakodnevnicu, prizivajući okončanje rata i konačan mir i život. Naše telefonske žice su bile bošnjačke. Ko bi rekao da su se čak i telefonske žice podijelile po etničkoj pripadnosti. Mi nismo imali mogućnost telefonirati bilo koga, ali srećom kako ima ljudi na svim stranama, tako smo mi sa našim bližnjima komunicirali zahvaljujući našim dobrim komšijama Hrvatima. Neko od nas bi otrčao do komšije Kompara i samo zazvonio tamo nekome i onda bi oni nazvali. Svi naši su imali broj pokojnog čika Kompara.

Mama je sve vrijeme tražila mogućnost kako da nas izbavi iz Livna. Kopala je i nogama i rukama. Na kraju isposlovala sve potrebno i pripremila teren za bijeg iz Livna.

Moj učitelj Mirko Čondrić toga dana u gotovo divljem gradu Livnu stajao je na glavnom ulazu u našu osnovnu školu Ivan Goran Kovačić. Znala sam da je tamo i znala sam da mu je glava pognuta, jer nije želio biti tu, a nakako mislim da je morao. Ne znam otkud on, taj divni čovjek, koji nas je učio pisati, zbrajati i oduzimati, lijepom ponašanju  i dobrim djelima baš tu na ulazu u nekad obrazovnu ustanovu, sada logor u kojem su bili roditelji nas djece sa pogrešnim imenima.

 Ta škola tih dana, mjeseci i godina bila je sve osim škole. Bila je mjesto u kojem su mnogi sa pogrešnim imenima dobijali batine, bili maltretirani i tretirani na najnehumanije načine. Tih dana, mjeseci i godina ta škola je sve više nalikovala na Kovačićevu Jamu. Kakve li slučajnosti.

Mnogi će kasnije pričati i prepričavati, pazeći da mi djeca ne čujemo, šta se sve u školi dešavalo. Mnogi ni nakon rata više nisu išli kraticom preko školskog dvorišta do novogradnje, jer bolje ići okolnim putem i ne dirati stare rane. Ja lično znam mnoge roditelje mojih vršnjaka/inja koji su bili u školi. Tek godinama kasnije sam spoznala njihovu veličinu, jer su na sve načine gledali da nas djecu zaštite od tih događaja, da nas ne otruju i zatuju. Trudili su se maksimalno da od nas naprave ljude, humana bića. I mnogima je uspjelo.

Ja sam otišla da se pozdravim s njim, svojim učiteljem, jer smo se nas četvero spremali na bijeg iz divljeg Livna. Ne sjećam se šta sam mu tada rekla, jer bilo mi je deset godina, kao mom Sergeju danas, ali se sjećam da me je jako zagrlio. Mnogo puta sam mislila o njemu i tom našem zadnjem susretu. Kasnije više nismo imali priliku sresti se.

Produžila sam u sokak do moje najbolje prijateljice Dajane. Ona i njeni roditelji znali su većinu toga. Mnogo smo plakale i ona i ja, ali i njena mama Milica. Nekako smo se rastale i ja brzim korakom krenuh kući, a nakon toga i Dajana za mnom noseći mi lančić s privjeskom djetaline sa četiri lista – za sreću. Opet smo briznule u plač. Iako smo bile miljama daleko, sve rjeđe se čule, ostale smo uvijek drugarice i kadgod se vidimo znamo gdje smo zadnji put stale. Djetalinu još uvijek brižno čuvam.

Mama je uspjela sačuvati naš auto crveni Ford Sierra od maskirnih uniformi koji su tu i tamo znali navratiti tražiti i jedan i drugi auto za njihove potrebe. Sjećam se dana kad su došli da traže svu pokretnu imovinu uz obrazloženje da oni znaju šta naša porodica ima i da je sada došlo vrijeme da se to oduzme zarad stvaranja i potreba Herceg-Bosne. Eda i ja sjedile smo na vrh majkinih basamaka i kradomice slušale mamu kako se prepire sa grupom vojnika koji su se čak i po licu namazali crnilom, jer su bili lokalci pa da ih kao ne bismo prepoznali. Mama je imenom jednog prozvala rekavši da je i ona Hrvatica i da ništa iz dvorišta neće biti taknuto. Velika je ličnost, ta moja mama.

Dedo je samo plakao. Sve je bilo do detalja isplanirano i svi smo manje više znali da nazad nema, već da moramo što prije krenuti, jer mnogo ljudi je bilo involvirano u pripremu za naš bijeg i više nije bilo nazad.

Crvenu Ford Sierru vozit će moja tetka Lidija, mamina najmlađa sestra i Hrvatica, jer što više Hrvata/ica u autu to je manja mogućnost maltretiranja i provjeravnja na fiktivno uspostavljenom graničnom punktu koji i dan danas postoji – Prisika. Znam samo da se stalno spominjao baš taj prijelaz, te da ako se on prođe ostalo je lako.

I prošli smo, po mrklom mraku. Lidija je ostala u Splitu, a mi smo samo vozili i vozili sve do Berlina.

Rezervni sastav za mir

Kada je moja mama bila nešto mlađa nego ja danas, ona je morala da razmišlja o tome kako da nas dvije, tada djevojčice u dobi od jedanaest i devet godina, spasi od rata, zlostavljanja, maltretiranja i mogućeg stradanja. Njoj je tada bilo svega 32 godine. Pored nas dvije morala je da razmišlja i o dvoje starijih ljudi, mome dedi i majki, s kojima smo živjeli u istoj kući u jednom malom, ali nadasve lijepom i do tada pitomom gradiću, Livnu. Tata i dva strica su već bili odvedeni u nepoznatom pravcu. Ona, jedina nebošnjakinja u kući je morala da bude i otac i majka i gazda i gazdarica i heroj i heroina. Sve je morala biti, samo nije smjela biti kukavica.

Danas moj Sergej ima nešto više godina negoli sam ja imala tada. Danas on ne zna kako je biti devetogodišnjak/inja sa preko noći oduzetim i prekinutim djetinjstvom i dobro je da je to tako, jer to svome djetetu ne bi niko poželio.

Morala je ta divna i hrabra žena da otvara kućna vrata na koja su u sred mrklog mraka kucali neki maskirani, nepoznati muškarci sa puškama u ruci. Morala je da se nakon neprespavane noći obuče i uputi u potragu za informacijama gdje su tata i dva strica odvedeni i da li su još uvijek živi.

Rijetko kad razmišljam o tim danima, tim mjesecima i godinama. Nisam ih zaboravila, to ne mogu sve i da hoću, ali sam ih duboko potisnula i radije pričam o svemu samo ne o tome. Kad se osamim i ipak zavirim unutar sebe, polako naviru sjećanja, ali ja opet sve učinim da tu saharu ne otvaram, jer unaprijed znam šta je u njoj i sama sebi kažem neka toga svega tamo, nekad ću i te stvari pospremiti i posložiti na pravo mjesto. Samu sebe odvraćam, jer mislim da mi je tako lakše, a ustvari u dubini znam da i ja činim grešku, jer  odavno je već bilo vrijeme da se napravi korak i da svi podijelimo i pobijedimo svoje strahote rata, preživljavanja, stradanja, izbjeglištva, jer bismo na taj način preduhitrili sve one koji i danas svoj spas vide u ratu.

Osoba koju sam neizmjerno voljela bio je moj dedo Hamid. Njega kao da sada vidim kako izlijeće bosonog iz kuće i zapomaže za autobusom u koji su strpani kao posljednji kriminalci, kao životinje, njegova tri sina sa ostalim muslimanima grada Livna i okolice i kako se krezubi maskirni neljudi skupa s njima udaljiše u nepoznatom pravcu. Majka je ostala da vrišti u kući, a moja mama držeći nas dvije za ruke ostade nijema s pogledom upereneim u autobus prepun nedužnih s pogrešnim imenima. 

Mnoge slike mog djetinjstva su izblijedjele, a ta nije nikad. Čak mislim da sa godinama ona postaje sve življa, sve ju jasnije vidim. Moj djed bio je jako cijenjen čovjek u tom dotada pitomom gradu Livnu. Voljeli su ga svi i Hrvati i Bošnjaci i Srbi. Bio je jako vrijedan i pošten čovjek, držao je do principa, a principi uvijek koštaju pa je njegova cijena bila da ga je srce izdalo u njegovoj 59.godini života. Oni koji su te posljednje dane provodili uz njega kažu da je umro od tuge za nama.

Hrabra 32godišnja žena, moja mama, je znala da mora učiniti sve kako bi spasila tatu i stričeve za koje se u međuvremenu saznalo da su u logoru u jednom obližnjem selu i da ona kao Hrvatica može da na neki način dođe do njega.  Istina je da i u tim i takvim okolnostima opet imaju samo dvije vrste ljudi, a to su ljudi i neljudi. Tako i među onima koji su bili, silom prilika, regrutovani kao čuvari logora je bilo i ljudi, ali i neljudi. Kako je do tada pitomi grad Livno bilo mala sredina u kojoj smo se svi znali, tako su olakšavajuće okolnosti bile da je tata u logoru kojeg nadziru lokalni ljudi, a ne ona gora varijanta nepoznatih, nacionalističkim nabojem nalektrisane „došle“ iz okolnih gradova Duvna, Kupresa i Bugojna, ali i sela oko Livna. Uspjela je nakon niza mjeseci izbaviti ih iz logora.

Moj otac je tada imao svega 34 godine. Bio je zaposlen u Elektroprivredi, a pored tog posla radio je sa dedom u porodičnoj bravarskoj/limarskoj radnji. Oni koju ga poznaju vole reći da je endem, jer nema poroka. Moj suprug zna reći kako je Edo postavio visoke standarde i da je muževima njegovih kćeri jako teško pratiti te standarde. Možda je njegov porok ili bolje rečeno mana što je najmanje mislio na sebe, a to i danas čini. Znao nam je pričati, ali tek odnedavno, da je još kao mali dječak počeo da radi sa dedom u radnji i da je rad jedini spas. Dok se druga djeca prisjećaju dječijih igara on nekako svoje djetinjstvo veže samo za radnju u kojoj je od malih nogu. Ja ne poznajem osobu koja je vrednija od njega. I on je kao i dedo čovjek od principa i njega su njegovi principi mnogo koštali, jer principi koštaju.

Prvo je dok su se Bošnjaci i Hrvati voljeli regrutovan u vojsku. Nikad nije, barem ne pred nama dvjema, pričao o tim danima. Iako svakog puta kad se vidimo hoću da pokrenem i ovu priču, ali to je onda otvaranje one moje duboko pohranjene sahare kojoj valjda još nije vrijeme ili možda ju i ovime već polako otvaram, ne znam.

Onda su se Hrvati i Bošnjaci posvađali i muslimani i Bošnjaci koji su tada bili u istoj jedinici sa Hrvatima su postali njihovi zatvorenici, logoraši. Kako je svakom od njih bilo znaju samo oni.

Većina nas zna šta je rat i sve što ide uz njega. Ja imam svoja sjećanja i nekad ću ih izvući na površinu, ne radi sebe već radi generacije i generacija koje trebaju da znaju sve što rat sa sobom nosi, te da čine sve da do rata ne dođe. Svi/e bismo trebali/e to smatrati svojom obavezom. 

Pričajmo o ratu zarad mira, a ne zarad novog rata!