Kovačićeva Jama

Mi nismo imali skonište u kući. Imali smo neku improviziranu rupu u koju bismo se nekad i sakrili, ako nije bilo moguće preletjeti u sklonište fabrike za konfekciju „Modna odjeća“ koju od našeg dvorišta dijeli samo ograda. Ta rupa je nekad dedi i tati služila kao kanal za pregledavanje auta, a nas je bilo mnogo više negoli je u kanalu bilo mjesta, ali za ljutu muku i ona dobro dođe.

U skloništu u Modnoj odjeći bili smo svi mi iz obližnjeg komšiluka. Kad bi se oglasila uzbuna naša kuća bi se tresla, a mi bismo se odmah uputili prema Modnoj odjeći, jer valja preći ogradu i ući na vrijeme. Dedo bi većinom ostajao u kući, požurivajući nas da što prije odemo u sklonište.

Svi bismo se poredali jedni uz druge, i Hrvati i Bošnjaci. Stariji bi pričali, a mi mlađi i oni nešto stariji bismo slušali muziku ili igrali karata. Nakon nekog vremena razišli bismo se, svako u svoju sumornu svakodnevnicu, prizivajući okončanje rata i konačan mir i život. Naše telefonske žice su bile bošnjačke. Ko bi rekao da su se čak i telefonske žice podijelile po etničkoj pripadnosti. Mi nismo imali mogućnost telefonirati bilo koga, ali srećom kako ima ljudi na svim stranama, tako smo mi sa našim bližnjima komunicirali zahvaljujući našim dobrim komšijama Hrvatima. Neko od nas bi otrčao do komšije Kompara i samo zazvonio tamo nekome i onda bi oni nazvali. Svi naši su imali broj pokojnog čika Kompara.

Mama je sve vrijeme tražila mogućnost kako da nas izbavi iz Livna. Kopala je i nogama i rukama. Na kraju isposlovala sve potrebno i pripremila teren za bijeg iz Livna.

Moj učitelj Mirko Čondrić toga dana u gotovo divljem gradu Livnu stajao je na glavnom ulazu u našu osnovnu školu Ivan Goran Kovačić. Znala sam da je tamo i znala sam da mu je glava pognuta, jer nije želio biti tu, a nakako mislim da je morao. Ne znam otkud on, taj divni čovjek, koji nas je učio pisati, zbrajati i oduzimati, lijepom ponašanju  i dobrim djelima baš tu na ulazu u nekad obrazovnu ustanovu, sada logor u kojem su bili roditelji nas djece sa pogrešnim imenima.

 Ta škola tih dana, mjeseci i godina bila je sve osim škole. Bila je mjesto u kojem su mnogi sa pogrešnim imenima dobijali batine, bili maltretirani i tretirani na najnehumanije načine. Tih dana, mjeseci i godina ta škola je sve više nalikovala na Kovačićevu Jamu. Kakve li slučajnosti.

Mnogi će kasnije pričati i prepričavati, pazeći da mi djeca ne čujemo, šta se sve u školi dešavalo. Mnogi ni nakon rata više nisu išli kraticom preko školskog dvorišta do novogradnje, jer bolje ići okolnim putem i ne dirati stare rane. Ja lično znam mnoge roditelje mojih vršnjaka/inja koji su bili u školi. Tek godinama kasnije sam spoznala njihovu veličinu, jer su na sve načine gledali da nas djecu zaštite od tih događaja, da nas ne otruju i zatuju. Trudili su se maksimalno da od nas naprave ljude, humana bića. I mnogima je uspjelo.

Ja sam otišla da se pozdravim s njim, svojim učiteljem, jer smo se nas četvero spremali na bijeg iz divljeg Livna. Ne sjećam se šta sam mu tada rekla, jer bilo mi je deset godina, kao mom Sergeju danas, ali se sjećam da me je jako zagrlio. Mnogo puta sam mislila o njemu i tom našem zadnjem susretu. Kasnije više nismo imali priliku sresti se.

Produžila sam u sokak do moje najbolje prijateljice Dajane. Ona i njeni roditelji znali su većinu toga. Mnogo smo plakale i ona i ja, ali i njena mama Milica. Nekako smo se rastale i ja brzim korakom krenuh kući, a nakon toga i Dajana za mnom noseći mi lančić s privjeskom djetaline sa četiri lista – za sreću. Opet smo briznule u plač. Iako smo bile miljama daleko, sve rjeđe se čule, ostale smo uvijek drugarice i kadgod se vidimo znamo gdje smo zadnji put stale. Djetalinu još uvijek brižno čuvam.

Mama je uspjela sačuvati naš auto crveni Ford Sierra od maskirnih uniformi koji su tu i tamo znali navratiti tražiti i jedan i drugi auto za njihove potrebe. Sjećam se dana kad su došli da traže svu pokretnu imovinu uz obrazloženje da oni znaju šta naša porodica ima i da je sada došlo vrijeme da se to oduzme zarad stvaranja i potreba Herceg-Bosne. Eda i ja sjedile smo na vrh majkinih basamaka i kradomice slušale mamu kako se prepire sa grupom vojnika koji su se čak i po licu namazali crnilom, jer su bili lokalci pa da ih kao ne bismo prepoznali. Mama je imenom jednog prozvala rekavši da je i ona Hrvatica i da ništa iz dvorišta neće biti taknuto. Velika je ličnost, ta moja mama.

Dedo je samo plakao. Sve je bilo do detalja isplanirano i svi smo manje više znali da nazad nema, već da moramo što prije krenuti, jer mnogo ljudi je bilo involvirano u pripremu za naš bijeg i više nije bilo nazad.

Crvenu Ford Sierru vozit će moja tetka Lidija, mamina najmlađa sestra i Hrvatica, jer što više Hrvata/ica u autu to je manja mogućnost maltretiranja i provjeravnja na fiktivno uspostavljenom graničnom punktu koji i dan danas postoji – Prisika. Znam samo da se stalno spominjao baš taj prijelaz, te da ako se on prođe ostalo je lako.

I prošli smo, po mrklom mraku. Lidija je ostala u Splitu, a mi smo samo vozili i vozili sve do Berlina.

Rezervni sastav za mir

Kada je moja mama bila nešto mlađa nego ja danas, ona je morala da razmišlja o tome kako da nas dvije, tada djevojčice u dobi od jedanaest i devet godina, spasi od rata, zlostavljanja, maltretiranja i mogućeg stradanja. Njoj je tada bilo svega 32 godine. Pored nas dvije morala je da razmišlja i o dvoje starijih ljudi, mome dedi i majki, s kojima smo živjeli u istoj kući u jednom malom, ali nadasve lijepom i do tada pitomom gradiću, Livnu. Tata i dva strica su već bili odvedeni u nepoznatom pravcu. Ona, jedina nebošnjakinja u kući je morala da bude i otac i majka i gazda i gazdarica i heroj i heroina. Sve je morala biti, samo nije smjela biti kukavica.

Danas moj Sergej ima nešto više godina negoli sam ja imala tada. Danas on ne zna kako je biti devetogodišnjak/inja sa preko noći oduzetim i prekinutim djetinjstvom i dobro je da je to tako, jer to svome djetetu ne bi niko poželio.

Morala je ta divna i hrabra žena da otvara kućna vrata na koja su u sred mrklog mraka kucali neki maskirani, nepoznati muškarci sa puškama u ruci. Morala je da se nakon neprespavane noći obuče i uputi u potragu za informacijama gdje su tata i dva strica odvedeni i da li su još uvijek živi.

Rijetko kad razmišljam o tim danima, tim mjesecima i godinama. Nisam ih zaboravila, to ne mogu sve i da hoću, ali sam ih duboko potisnula i radije pričam o svemu samo ne o tome. Kad se osamim i ipak zavirim unutar sebe, polako naviru sjećanja, ali ja opet sve učinim da tu saharu ne otvaram, jer unaprijed znam šta je u njoj i sama sebi kažem neka toga svega tamo, nekad ću i te stvari pospremiti i posložiti na pravo mjesto. Samu sebe odvraćam, jer mislim da mi je tako lakše, a ustvari u dubini znam da i ja činim grešku, jer  odavno je već bilo vrijeme da se napravi korak i da svi podijelimo i pobijedimo svoje strahote rata, preživljavanja, stradanja, izbjeglištva, jer bismo na taj način preduhitrili sve one koji i danas svoj spas vide u ratu.

Osoba koju sam neizmjerno voljela bio je moj dedo Hamid. Njega kao da sada vidim kako izlijeće bosonog iz kuće i zapomaže za autobusom u koji su strpani kao posljednji kriminalci, kao životinje, njegova tri sina sa ostalim muslimanima grada Livna i okolice i kako se krezubi maskirni neljudi skupa s njima udaljiše u nepoznatom pravcu. Majka je ostala da vrišti u kući, a moja mama držeći nas dvije za ruke ostade nijema s pogledom upereneim u autobus prepun nedužnih s pogrešnim imenima. 

Mnoge slike mog djetinjstva su izblijedjele, a ta nije nikad. Čak mislim da sa godinama ona postaje sve življa, sve ju jasnije vidim. Moj djed bio je jako cijenjen čovjek u tom dotada pitomom gradu Livnu. Voljeli su ga svi i Hrvati i Bošnjaci i Srbi. Bio je jako vrijedan i pošten čovjek, držao je do principa, a principi uvijek koštaju pa je njegova cijena bila da ga je srce izdalo u njegovoj 59.godini života. Oni koji su te posljednje dane provodili uz njega kažu da je umro od tuge za nama.

Hrabra 32godišnja žena, moja mama, je znala da mora učiniti sve kako bi spasila tatu i stričeve za koje se u međuvremenu saznalo da su u logoru u jednom obližnjem selu i da ona kao Hrvatica može da na neki način dođe do njega.  Istina je da i u tim i takvim okolnostima opet imaju samo dvije vrste ljudi, a to su ljudi i neljudi. Tako i među onima koji su bili, silom prilika, regrutovani kao čuvari logora je bilo i ljudi, ali i neljudi. Kako je do tada pitomi grad Livno bilo mala sredina u kojoj smo se svi znali, tako su olakšavajuće okolnosti bile da je tata u logoru kojeg nadziru lokalni ljudi, a ne ona gora varijanta nepoznatih, nacionalističkim nabojem nalektrisane „došle“ iz okolnih gradova Duvna, Kupresa i Bugojna, ali i sela oko Livna. Uspjela je nakon niza mjeseci izbaviti ih iz logora.

Moj otac je tada imao svega 34 godine. Bio je zaposlen u Elektroprivredi, a pored tog posla radio je sa dedom u porodičnoj bravarskoj/limarskoj radnji. Oni koju ga poznaju vole reći da je endem, jer nema poroka. Moj suprug zna reći kako je Edo postavio visoke standarde i da je muževima njegovih kćeri jako teško pratiti te standarde. Možda je njegov porok ili bolje rečeno mana što je najmanje mislio na sebe, a to i danas čini. Znao nam je pričati, ali tek odnedavno, da je još kao mali dječak počeo da radi sa dedom u radnji i da je rad jedini spas. Dok se druga djeca prisjećaju dječijih igara on nekako svoje djetinjstvo veže samo za radnju u kojoj je od malih nogu. Ja ne poznajem osobu koja je vrednija od njega. I on je kao i dedo čovjek od principa i njega su njegovi principi mnogo koštali, jer principi koštaju.

Prvo je dok su se Bošnjaci i Hrvati voljeli regrutovan u vojsku. Nikad nije, barem ne pred nama dvjema, pričao o tim danima. Iako svakog puta kad se vidimo hoću da pokrenem i ovu priču, ali to je onda otvaranje one moje duboko pohranjene sahare kojoj valjda još nije vrijeme ili možda ju i ovime već polako otvaram, ne znam.

Onda su se Hrvati i Bošnjaci posvađali i muslimani i Bošnjaci koji su tada bili u istoj jedinici sa Hrvatima su postali njihovi zatvorenici, logoraši. Kako je svakom od njih bilo znaju samo oni.

Većina nas zna šta je rat i sve što ide uz njega. Ja imam svoja sjećanja i nekad ću ih izvući na površinu, ne radi sebe već radi generacije i generacija koje trebaju da znaju sve što rat sa sobom nosi, te da čine sve da do rata ne dođe. Svi/e bismo trebali/e to smatrati svojom obavezom. 

Pričajmo o ratu zarad mira, a ne zarad novog rata!