Bila sam nekoliko puta u Beogradu, no nikad za svoj ćeif i onako opušteno, bez ikakvih obaveza. Ovog aprila ukazala se mogućnost da ga turistički posjetim, da jedno drugom damo šansu za upoznavanje. Put ka Beogradu bio je sasvim ugodan, još jedno podsjećanje u nizu o ljepotama naših predjela, i sa ove i sa one strane, neiskorištenih prirodnih potencijala, ali i napuštenih kućerina. Imali smo obezbijeđen smještaj u dijelu koji se zove Cerak. Pošto smo kasno stigli, prvu noć smo odmarali, a i znali smo da nam već sutra slijedi višesatno obilaženje ovog velikana.
Nakon što nas je taksi dovezao do željene adrese Ambasade Meksika u naselju Dedidnje, nadomak Zvezdinom stadionu, znali smo da ćemo se i tu neplanirano zadržati, jer smo još usput vidjeli neka mjesta na koje želimo otići, mimo već planirane posjete Muzeju Jugoslavije, odnosno Kući cveća i još mnogo toga. Da bismo napravili validan plan, sjeli smo popiti kafu u prekrasnom restoranu “Avala” s pogledom prema stadionu. Vrlo brzo smo odlučili posjetiti i stadion, a od ljubaznog osoblja koje nas je provelo kroz muzej saznali smo da se odlučujući derbi igra baš sad u subotu i da je to jedinstvena prilika da odgledamo derbi uživo i osjetimo atmosferu. Naravno, kupili smo karte za Zapad.
Nakon posjete muzeju FK Crvena zvezda uputili smo se pješke do Kuće cveća, što je nekih 30 do 40 minuta laganog hoda. Dan je bio prekrasan, kao i parkovi i velelepne rezidencije i zdanja usput. Tu baš na uglu za skretanje prema Kući cveća je neobični i sa posebnom pažnjom uređen restoran sa baštom Hyde park.
Ulaz je 400RSD/osoba, a odnosi se na ulaz u Muzej Jugoslavije, Kuću cveća i Muzej “25.maj”. Na ulazu u Kuću cveća već je bio formiran red za posvetu, od Kineza preko Nijemaca do naše regije. Kako se šetamo od ugla do ugla, iz prostorije u prostoriju komentarišemo u smislu gdje bismo sada bili da smo ostali svi skupa, kakvog li “mračnog” doba u ovom prigušenom svjetlu novonastalih državica, te nas posebno dojmi fotografija sahrane. Jasno nam je da današnji vladari života i smrti u novonastalim državicama imaju svite koje im se klanjaju i koje ih prate u stopu bez pogovora, ali isto tako je to trčkaranje obrnuto proporcionalno moći koju vladar za kojim trče ima. Što će reći da sa smrti pada i moć, a samim time i broj trkača, pa se postavlja pitanje ko će njima doći na sahranu, odnosno pa nije valjda da su svi ovi morali čak i mrtvom “diktatoru” doći na sahranu. Bilo je lakše mapirati zemlje koje nisu došle na posljednji ispraćaj Tita, nego one koje to jesu.
U Muzeju Jugoslavije sve što je dobivao na poklon za vrijeme života. Pored toga, poseban dio posvećen je antifašističkim mitinzima žena u Jugoslaviji, ulozi žena i djece u borbi.
Nakon toga otišli smo na rakiju, da dođemo k sebi.
Već prvu noć smo imali planiran izlazak, još davno iz Sarajeva izvršenu rezervaciju u restoranu “Tri šešira” na Skadarliji. Mnogo puta sam slušala kako je to nezaobilazno mjesto i kako je nezamislivo doći u Beograd, a ne otići u Tri šešira. Slušala sam kako je tu uvijek puno, da skoro svaki separe ima svoju muziku, a da nijedna muzika ne smeta drugoj. Uvijek sam se pitala kako je to moguće, ali eto uvjerih se sama da je stvarno moguće. Da nismo izvršili rezervaciju unaprijed, sigurno ne bimso mogli ući samo onako, jer na samom ulazu stoji osoba koja provjerava spisak rezervacija i u skaldu s tim odvodi goste do stola. Uživali smo, pili, jeli i pjevali. Kafana je bila puna, muzika neumorna, a kako je vrijeme odmicalo tako su i gosti, kako strani tako i domaći, bivali sve opušteniji.
Naravno, još koji put ćemo doći na Skadarliju i upoznati se, rekla bih, još boljim restoranima. Neki su možda previše izvikani, a neki manje izvikani imaju zehru bolju ponudu i uslugu. Jedan dan smo posvetili Kalemegdanu i Zoološkom vrtu Grada Beograda. Tu smo obišli crkvice, upalili svijeće za mrtve i žive, obišli restorane, uživali u parku i pogledu na Dunav i Savu.
U jednom od restorana na Kalemegdanu, dakle mjestu gdje će neko ući samo u WC, a neko će sjesti da jede ili pije se nalazi ovaj WC koji sam morala uslikati u mislima uspoređujući sva mjesta diljem lijepe BiH koja se nude kao turistička, a zbog čijih uslova smo skloniji nositi pelene negoli otići u WC. Dakle, prije negoli se koristite WC školjkom pritisnete taster i automatski se povuče stari, a izađe novi najlon na dasci od šolje koji možete koristiti. Nakon toga vas čeka umivaonik sa punim dozerom tečnog sapuna i sušilo i papir za ruke. Na raspolaganju je i topla i hladna voda, ogledalo i kanta za smeće.
Jedne noći smo zaglavili na Skadarliji u restoranu “Dva jelena”. Nakon pet sati uživanja uputili smo se oko 23h prema parkingu na Kalemegdanu gdje smo nekad prijepodne parkirali auto. Usput smo prolazili kroz sporedne ulice i kako smo se od “Tri šešira” – na donjem izlazu, udaljavali od Skadarlije, tako se s lijeve strane počeo širiti zvuk dobre rok muzike uživo. Stali smo na momenat da osluhnemo i vrlo brzo se našli na uluzu u pub/club. Sišla sam nekoliko stepenica prema ulazu u club gdje me dočekala djevojka koja me upita da li imam rezervaciju. Rekoh da enmamo i da smo u prolazu. Kaže ljubazna djevojka da se mora platiti ulaz i ako nas je samo dvoje možemo ući. Popela sam se nazad da to prenesem, kada ona već za mnom da mi kaže da je Vukašin rekao da ne moramo platiti ulaz. Mi, onako iznenađeni, kažemo nije problem u ulaznici, samo bismo morali do obližnje trgovine po cigarete, te krenusmo u glavi vrtjeti ko je Vukašin. Ušli smo na jedno piće, koje se pretvorilo u nekoliko, uživali u doličnoj rock muzici domaćih i stranih grupa, a onda u nekom momentu je pored nas prošao lik sa kačketom, a kako je u klubovima ionako prigušena rasvjeta, sama sebi rekoh, pa ovo je Vukašin i to baš onaj Vukašin koji je BiH predstavljao na Eurosongu 2010. Podijelila sam to sa Sanjinom, ali naiđoh na masu pitanja tipa ko nas je predstavljao, koji ba Vukašin, ma kako možeš znati, vidiš da se ništa ne vidi i tako. Prišla sam tom istom liku sa kačketom i uljudno ga pitala da li nas je on predstavljao na Eurosongu 2010.godine. Namija se frajer i akže, reci šta piješ. Došao je kod nas i lijepo smo se ispričali i isplesali do kasno u noć. On je trenutno glavni i odgovorni u clubu “RockInHood”, a muzika uživo je od četvrtka do nedjelje.
Prije negoli ćemo krenuti za Beograd kažu nam prijatelji da su oni također u Beogradu u istom periodu, ali su već rezervisali posjetu Cabare clubu LaFayette. Mi onako zbunjeno gledamo i pitamo ih kakav je to klub. Kažu da jednostavno odemo na njihov profil i pogledamo, pa ćemo si približno stvoriti sliku o čemu se radi. Odem naravno odmah i naravno sve izgleda neobično, ali tu dobijem i informaciju da su sve karte rasprodane do kraja maja. Nekako dođemo do karta i doemo u čuveni LaFayette. Od samog ulaza do dolaska na mjesto predviđeno za nas već smo imali otvorena usta. Svakog gosta dočekuje ženska osoba koja ga vodi na njegovo mjesto. Po smještaju dolazi konobar koji se predstavlja imenom i govori nam da nam je večeras na usluzi. Klub je vrlo brzo napunjen, ali to se nijednog trenutka ne odražava na uslugu, služenje jela i pića, mijenjanje pepeljare i slično. Uskoro je krenuo petosatni show koji nam je oduzeo dah. Nijedna slika niti video ne može prenijeti tu atmosferu, organizaciju i ponudu. Vrijedi otići samo zbog ovoga.
Nemam slika sa Ade na kojoj smo bili sa našim prijateljima Sanjom i Sašom. Toliko smo se zapričali da smo zaboravili uslikati se i uslikati Adu na kojoj su svi mogući sportsko-rekreativni sadržaji, zelenilo, plaže, nezaobilazna gastronomija i šta sve ne. Sanja ima predivnu cjećaru u Borči i od nje sam dobila ovaj prelijepi buket cvijeće. Nije džaba naziv cvjećare “Važna je pažnja”. ispred cjećare se nalazi inovtivni cvjetomat sa numerisanim buketima, pa umjesto stvaranja gužve i čekanja u redu, ubacite novac i kliknete na broj buketa i otvori se prozorčić za preuzimanje.
Sa mojima dragim osobama porijekom iz Livna bili smo na Košutnjaku.
Sve u svemu Beograd i ja smo odsad na ti. Grad živi 24 sata. Svakodnevno nudi kulturna, sportska i duga događanja. U taksiju smo čuli da je nemoguć živjeti bez metroa, da su gužve ogromne, da se gradi bez stručnog plana izgradnje, da nema projektovanih podzemnih niti garaža za stanovnike zgrada koje niču, da im je dosta više nacionalizma, laži i naroda koji je prisljen na iseljavanje. Grad, itekako, vrijedi posjetiti, ali najbolje je otići otvorenog uma i lišen bilo kakvih negativnih emocija. Prvenstveno ga vrijedi promatrati iz ugla šta sve on dobroga nudi, a nama nedostaje, a ne koliko je ovih ili onih negativnih natpisa kod njih, a koliko kod nas, koji li je baja kod njih, a koji kod nas, šta li se nudi na ovom ili onom štandu u vidu simbola, oznaka ili natpisa. Mi ćemo sigurno ići opet, barem na nekoliko dana da se osjećam svjetski.
Usput, ulje u Srbiji je 2,60KM.
Maja GV 