Stranac u svojoj domovini

Danas je Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Jednima praznik, drugima samo još jedan u nizu neradnih dana. Jučer je moj dvanaestogodišnji sin imao pismenu iz engleskog jezika, dan uoči Dana državnosti Bosne i Hercegovine. Imao je da vježba tri teme, a jedna od njih će biti temom pismene zadaće. Od tri teme, dvije su bile vezane za tekstove iz udžbenika, a jedna sa naslovom „Moje djetinjstvo“ unutar koje su mogli izraziti sve ono njima bitno što vežu za svoje najljepše i najsretnije životno doba.

Kad samo zajedno sjeli da pričamo šta bi on to ispričao u trećoj temi, dvanaestogodišnji dječak reče da želi ispričati o svom periodu u životu u kojem je bio okružen bakom i dedom iz Livna, o svojim danima provedenim u Livnu, odlasku na selo kod tetke Lidije, obilasku naše komšinice Ankice i igranju sa njenim cukom, o našem komšiji Perkoviću, prirodi i životinjama tog prelijepog kraja, buri, hladnim zimama i umjereno toplim danima kada bi se s dedom spremao do Makarske rivijere. Pričao je sve to sa nekom sjetom u očima, jer danas nema više priliku proživjeti sve to. Dedo i baka su odselili u Njemačku, tamo sada rade i pate, ali rade. Dok su bili ovdje patili su na neki drugi način, jer nisu mogli raditi a samim time ni živjeti od svog rada. Sada kao pripadnici dijaspore žive od ovih uspomena o kojima i Sergej želi pričati i još mnogih drugih koji sežu u ne tako davnu prošlost. I sama tema za pismenu zadaću iz engleskog jezika „Moje djetinjstvo“ se itekako može povezati sa osjećajima pripadnosti, patriotizma, domoljublja, države i šta je to ona i kako ju ko doživljava i poima, odnosno šta nas veže uz nju. Pripremajući sve te riječi koje će mu biti potrebne za pisanje na engleskom jeziku upadao je sa pitanjima zašto su dedo i baka, Lidija, Tome i Jopa otišli, šta je bilo sa Lidijinim životinjama i zašto mi sve rjeđe odlazimo u Livno. Imala sam na umu mnogo toga da mu ispričam od toga kako je dedo nepodoban jer ne pripada bošnjačkoj političkoj kasti, baka jer ne pripada hrvatskoj političkoj kasti, Tome, Lidija i Jopa jer nisu mogli preživjeti od svoje zemljoradnje i uzgoja stoke, a također nisu bili podobni da se bave bilo kojim drugim poslom od kojeg bi mogli živjeti, ne preživljavati. Imala sam na umu da mu objasnim i da je ovo pismena iz engleskog jezika i da je najbitnije da nauči engleski jezik, svakim danom proširuje fond riječi i usavršava gramatiku, jer tamo gdje treba da ode niko ga neće pitati o pripadnosti ni naciji, ni vjeri, ni toru, ni teritoriji, ni entitetu, kantonu, općini, ni spolu, rodu, dresu. Pitat će ga šta i koliko zna i koliko stranih jezika govori. Dugo sam sjedila nasuprot njega i gledala ga. Na kraju nisam ništa rekla što mi je bilo na umu, u dubini sebe smatrajući da ako mu ispričam i njegove uspomene povežem sa činjenicama da će za koju godinu biti lice koje ću gledati preko desktopa. Pitala sam se da li bih ga istinom zapravo već sada spakirala za put ili je bolje da on živi s poluistinom, ali ovdje s nama.

Danas bih rado da mu kažem da je danas Dan državnosti Bosne i Hercegovine, a ne samo puki neradni dan. Rado bih da mu kažem da je danas dan kada je prije 77 godina naša država postala i muslimanska, i hrvatska, i srpska, slobodna, ravnopravna i jednaka za sve njene građane. Dražava u kojoj je 247 vijećnika od kojih 173 delegata sa pravom glasa prije 77 godina donijelo Rezoluciju i Proglas naroda u kojem između ostalog navode da je Bratstvo najčvršće jamstvo da BiH neće nikad više biti tuđa sluškinja, a njena djeca tuđi najmenici, da niko više nikad neće pljačkati njena bogatsva, ona će pripasti narodu koji će podizati svoje blagostanje i kulturu. Danas bih da mu kažem da danas sve ono što se na današnji dan te davne 1943. donijelo i proglasilo u Mrkonjić Gradu ima samo u tragovima, u malom boju pojedinaca i pojedinki, da će kako bude stasavao o tom ZAVNOBiHu slušati najmanje tri različite verzije, a da će od političke bošnjačke, srpske i hrvatske kaste imati priliku čuti i pročitati da su svi oni za antifašizam, a da će on morati znati prepoznati koliko njihova borba za antifašizam potpiruje i hrani kako njihov fašizam tako još najmanje druga dva. Željela bih mu raći kako su određeni ljudi, a koji ne pripadaju ni bošnjačkoj, ni hrvatskoj, ni srpskoj političkoj kasti postali sluge i bošnjačkoj i hrvatskoj i srpskoj političkoj kasti koja je pljačkala i šume i vode i sva ostala bogatsva te zavnobihovske zemlje, a njihova djeca najmenici tih političkih kasti. Željela bih mu reći da je ondašnji Proglas naroda pretvoren u Proglas za narode i kako služiti i biti najmenikom onih koji se izdaju za predvodnike naroda. Sve bih mu to već sada rado rekla, ali me opet strah onog desktopa. Od tekovina ZAVNOBiHa danas je ostalo samo njihovo deklarativno pominjanje i to na ovaj dan. Ostalim danima pretežno se bavimo podjelama po raznim osnovama, a poziv na integraciju, inkluziju i ravnopravnost često se tumače kao napad na političke kaste do mrzitelja države. Nekadšnji ukrasi različitosti postali su nam teretom. Nekad i sama sebe pitam kako ja razumijevam osjećaj pripadnosti, domovinu, porijeklo, patriotizam. Primjećujem da se i moji osjećaji mijenjaju i da znam da ću Bosnu i Hercegovinu uvijek smatrati zemljom u kojoj sam rođena, da je ona nekad bila moj dom u smislu da su svi moji tu živjeli, i moj tetak Srbin i moj tetak Hrvat i moj otac Bošnjak. Danas znam da mi je dom prazan i da kada odem u Berlin svoje srce napunim jer ih sve vidim, zagrlim i zajedno evociramo uspomene iz nekih ne tako davnih vremena. Kada se vratim u mjesto svog rođenja opet osjetim prazninu, jer ipak nešto nedostaje. Ne nešto, nego sve. S vremnom ili s godinama se pitam da li je dom tamo gdje si rođen ili gdje je sve tvoje. Veliku većinu mog života obilježavaju rastanci i sastanci sa osobama kojima je Bosna i Hercegovina također mjesto rođenja, a oni znaju koliko im je domovina. Pitam se i koliko je u ovih 77 godina Bosna i Hercegovina poslala privatnom svojinom i bošnjačke i hrvatske i srpske političke kaste koji se bore protiv antifašizma, a koliko je ostalo nas koji smo zbog nepripadanja političkim kastama, a njegovanjem tekovina ZAVNOBiHa posatli stranci u svojoj domovini.

Svima vama koji volite Bosnu i Hercegovinu na svoj način, a pri tome ne ugnjetavate, ne ponižavate, ne diskriminirate i ne mrzite druge i drugačije, već i volite i tolerirate i poštujete, želim sretan Dan državnosti. Smrt fašizmu, sloboda narodu!