Možda na prvu sam naslov ne bi smio aludirati na bajku Hansa Christiana Andersena “Djevojčica sa šibicama”, ali u nekom dubljem razmišljanju možda u 21. stoljeću u Bosni i Hercegovini skoro na svakom uglu naše svakodnevnice imamo dječaka, bosog, gladnog i promrzlog koji prodaje maramice i sanja o stolu punom hrane, odjeći i okićenom boru koji simbolizira porodično okupljanje, neki bolji život koji su nekad imali ili kojem opet streme, ali nikako da ga dosegnu.
Ja sam sa devet godina bila izbjeglica. Bježali smo od sistema, rata ili kako Nejra reče od Frankensteina, a ja bih nadodala da nažalost to nije bio samo jedan monstrum kojeg napravi jedna interesom zaokupljena grupica, već je svaka etnička grupica proizvela svog, pa smo u konačnici dobili tri monstruma koji jurišaju okolo, proganjajući i svoje i druge i treće i one nesvrstane. U končnici umjesto da razum prevlada i Frankesteine vrate u laboratorije ili ustanove za zbrinjavanje mentalno oboljelih, Frankensteini su iz dana u dan dobijali sve više pristalica, da više ne postoji ni ustanova a sve manje postoje i ljudi koji bi se borili protiv njih. Elem, sa devet godina odjednom novi status, status izbjeglice. Niti ja niti bilo ko od izbjeglica u zemlji prijema nije morao ići na ulicu i prodavati maramice, niti smo bili gladni niti bosi. Nije se niko od Nijemaca i Nijemica morao osjećati loše kad izlaze iz pekare ili neke trgovine i nose pune ruke svega i svačega, jer ih mi nismo čekali ispred da im vratimo kolica ili pinesemo stavri i tako si zaslužimo obrok. Mi smo svoja kolica punili sami i plaćali njemačkim novcem. Da, imali smo status i famozni papir sa štembiljom Duldung-a kojim smo se razlikovali od domicilnog stanovištva i onih koji su u fazi sticanja državljanstva zemlje prijama, ali usprkos tome mi smo također bili dio sistema. Ne bih se složila sa onima koji znaju reći da smo mi oni koji se brže asimiliraju, prilagođavaju sistemu zemlje prijema, jer smo eto bijeli kao oni, dolazimo iz Europe i tako smo si nekako bliski. Prije bih rekla da je jednostavno sistem taj koji nas je prihvatio, stavio u bubanj po jasno ucrtanim linijama kretanja i dao nam izbor da ga poštujemo ili ako nećemo da se fino vratimo odakle smo i došli, a ako je pak zemlja porijekla zahvaćena ratom i nesigurna po naše živote imali smo mogućnost ići na seanse sa psihićima i pričati, plakati, prolaziti kroz svoje traume i naposlijetku liječiti se kako bismo prihvatili realnost, odnosno sistem, pomoć i podršku i u miru čekali da se stanje smiri i vratimo se svojim domovima. Imali smo mogućnost i privređivanja, školovanja, zdravstvene zaštite i socijlane pomoći ukoliko ne radimo. Svako od nas dobio je kakav takav krov nad glavom sa jasno izračunatim kvadratima po osobi. Nismo bili u dvorcima niti stanovima i kućama koje smo ostavili da ruše Frankensteiniali nismo bili ni u nekakvim tvorincama gdje bi se u neko doba mogao razviti onaj životinjski instikt za jurisavanje jednih na drugih. Bili smo tretirani kao ljudi.
Da ćemo mi nekom biti opcija za zemlju prijema, teško je naslutiti kamoli povjerovati, ali nikad ne reci nikad. Danas se mi suočavamo sa velikim prilivom migranata, a možda su neki među njima više izbjeglice nego migranti. Bilo kako bilo, činjenica da niko ne napušta svoju zemlju porijekla jer u njoj teče med i mlijeko. I dok su mnogi od nas spremni negativno komentirati migrante, štoli zbog boje kože, štoli zbog razloga zbog koji su eto iz čista mira napustili svoje zemlje porijekla, štoli zbog toga što su iste vjeroispovijesti kao većina stanovištva Bosne i Hercegovine, aludirajući na teorije zavjere o nekakvom projektu Bošnjaka u BiH, sve više migranata sa našom zemljom porijekla odlazi u Europsku Uniju. Da, upravo mi koji svakim danom sve više imamo migracije iz vlastite zemlje, nemamo razumijevanje za migrante iz drugih zemalja, a pri tome im mi nismo zemlja prijema. Nekako je teško zamisliti da bi neko htio ostati u zemlji iz koje bježe njeni vlastiti građani. Uvijek se mi smatramo posebnim po različitim osnovama. Nama je ili najteže ili smo najbolji. Tužno je koliko smo spremni okarakterisati migrante kao kriminalce, narkomane, nasilnike, neka bezvrijedna ljudska bića, a pri tome ni jednog trenutka ne uzeti u obzir domaće statistike pa vidjeti koliko je nasilnika unutar domicilnog bosanskohercegovačkog življa. Svaka druga žena u Bosni i Hercegovini do svoje petnaeste godine doživjela je neki vid nasilja i to od najbližeg srodnika. O kriminalcima unutar nas samih mogli bi se napisati tomovi i tomovi, ali eto svoji smo pa je to nekako podnošljivo. Valjda je lakše podnijeti nasilnika i kriminalca kad smo iste boje kože i sa istog kontinenta. Srećom pa ima još onaj fildžan dobrih ljudi koji se na sve načine trude pomoći iz vlastitih sredstava i nadam se da će barem mladi u Bosni i Hercegovini preispitati naše razloge koji su doveli do izbjeglištva, pročitati ili poslušati iskustva naših izbjeglica i migranata, istražiti konvencije koje smo kao država potpisali i oduprjeti se trenutnom narativu o migrantima u BiH. Do tada valjda će Hansova bajka ostati samo bajka.
Maja GV 