Kovačićeva Jama

Mi nismo imali skonište u kući. Imali smo neku improviziranu rupu u koju bismo se nekad i sakrili, ako nije bilo moguće preletjeti u sklonište fabrike za konfekciju „Modna odjeća“ koju od našeg dvorišta dijeli samo ograda. Ta rupa je nekad dedi i tati služila kao kanal za pregledavanje auta, a nas je bilo mnogo više negoli je u kanalu bilo mjesta, ali za ljutu muku i ona dobro dođe.

U skloništu u Modnoj odjeći bili smo svi mi iz obližnjeg komšiluka. Kad bi se oglasila uzbuna naša kuća bi se tresla, a mi bismo se odmah uputili prema Modnoj odjeći, jer valja preći ogradu i ući na vrijeme. Dedo bi većinom ostajao u kući, požurivajući nas da što prije odemo u sklonište.

Svi bismo se poredali jedni uz druge, i Hrvati i Bošnjaci. Stariji bi pričali, a mi mlađi i oni nešto stariji bismo slušali muziku ili igrali karata. Nakon nekog vremena razišli bismo se, svako u svoju sumornu svakodnevnicu, prizivajući okončanje rata i konačan mir i život. Naše telefonske žice su bile bošnjačke. Ko bi rekao da su se čak i telefonske žice podijelile po etničkoj pripadnosti. Mi nismo imali mogućnost telefonirati bilo koga, ali srećom kako ima ljudi na svim stranama, tako smo mi sa našim bližnjima komunicirali zahvaljujući našim dobrim komšijama Hrvatima. Neko od nas bi otrčao do komšije Kompara i samo zazvonio tamo nekome i onda bi oni nazvali. Svi naši su imali broj pokojnog čika Kompara.

Mama je sve vrijeme tražila mogućnost kako da nas izbavi iz Livna. Kopala je i nogama i rukama. Na kraju isposlovala sve potrebno i pripremila teren za bijeg iz Livna.

Moj učitelj Mirko Čondrić toga dana u gotovo divljem gradu Livnu stajao je na glavnom ulazu u našu osnovnu školu Ivan Goran Kovačić. Znala sam da je tamo i znala sam da mu je glava pognuta, jer nije želio biti tu, a nakako mislim da je morao. Ne znam otkud on, taj divni čovjek, koji nas je učio pisati, zbrajati i oduzimati, lijepom ponašanju  i dobrim djelima baš tu na ulazu u nekad obrazovnu ustanovu, sada logor u kojem su bili roditelji nas djece sa pogrešnim imenima.

 Ta škola tih dana, mjeseci i godina bila je sve osim škole. Bila je mjesto u kojem su mnogi sa pogrešnim imenima dobijali batine, bili maltretirani i tretirani na najnehumanije načine. Tih dana, mjeseci i godina ta škola je sve više nalikovala na Kovačićevu Jamu. Kakve li slučajnosti.

Mnogi će kasnije pričati i prepričavati, pazeći da mi djeca ne čujemo, šta se sve u školi dešavalo. Mnogi ni nakon rata više nisu išli kraticom preko školskog dvorišta do novogradnje, jer bolje ići okolnim putem i ne dirati stare rane. Ja lično znam mnoge roditelje mojih vršnjaka/inja koji su bili u školi. Tek godinama kasnije sam spoznala njihovu veličinu, jer su na sve načine gledali da nas djecu zaštite od tih događaja, da nas ne otruju i zatuju. Trudili su se maksimalno da od nas naprave ljude, humana bića. I mnogima je uspjelo.

Ja sam otišla da se pozdravim s njim, svojim učiteljem, jer smo se nas četvero spremali na bijeg iz divljeg Livna. Ne sjećam se šta sam mu tada rekla, jer bilo mi je deset godina, kao mom Sergeju danas, ali se sjećam da me je jako zagrlio. Mnogo puta sam mislila o njemu i tom našem zadnjem susretu. Kasnije više nismo imali priliku sresti se.

Produžila sam u sokak do moje najbolje prijateljice Dajane. Ona i njeni roditelji znali su većinu toga. Mnogo smo plakale i ona i ja, ali i njena mama Milica. Nekako smo se rastale i ja brzim korakom krenuh kući, a nakon toga i Dajana za mnom noseći mi lančić s privjeskom djetaline sa četiri lista – za sreću. Opet smo briznule u plač. Iako smo bile miljama daleko, sve rjeđe se čule, ostale smo uvijek drugarice i kadgod se vidimo znamo gdje smo zadnji put stale. Djetalinu još uvijek brižno čuvam.

Mama je uspjela sačuvati naš auto crveni Ford Sierra od maskirnih uniformi koji su tu i tamo znali navratiti tražiti i jedan i drugi auto za njihove potrebe. Sjećam se dana kad su došli da traže svu pokretnu imovinu uz obrazloženje da oni znaju šta naša porodica ima i da je sada došlo vrijeme da se to oduzme zarad stvaranja i potreba Herceg-Bosne. Eda i ja sjedile smo na vrh majkinih basamaka i kradomice slušale mamu kako se prepire sa grupom vojnika koji su se čak i po licu namazali crnilom, jer su bili lokalci pa da ih kao ne bismo prepoznali. Mama je imenom jednog prozvala rekavši da je i ona Hrvatica i da ništa iz dvorišta neće biti taknuto. Velika je ličnost, ta moja mama.

Dedo je samo plakao. Sve je bilo do detalja isplanirano i svi smo manje više znali da nazad nema, već da moramo što prije krenuti, jer mnogo ljudi je bilo involvirano u pripremu za naš bijeg i više nije bilo nazad.

Crvenu Ford Sierru vozit će moja tetka Lidija, mamina najmlađa sestra i Hrvatica, jer što više Hrvata/ica u autu to je manja mogućnost maltretiranja i provjeravnja na fiktivno uspostavljenom graničnom punktu koji i dan danas postoji – Prisika. Znam samo da se stalno spominjao baš taj prijelaz, te da ako se on prođe ostalo je lako.

I prošli smo, po mrklom mraku. Lidija je ostala u Splitu, a mi smo samo vozili i vozili sve do Berlina.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s