Bajramsko jutro u Livnu, „glavnom“ gradu K10, jer svaki kanton je državica za sebe, dočekano je uz vijest da se vozač zabio u kućicu na graničnom prijelazu Prisika.

Dok mi mama saopćava tu vijest, a ja miješam prvu jutarnju kafu, prekidam ju pitanjem ko je vozač, ona ne odgovara nego nastavlja, prekidam ju pitanjem je’ l ko stradao, ona kaže da ide zvati sestru, jer bi ona mogla znati više. Dok nestrpljivo čekam završetak njenog telefonskog razgovora sa sestrom moj „bolesni“ mozak koji je setovan na mod „preživljavanja“ šalje signal koji blješti alarmantno crveno sa konstrukcijom rečenice „samo da se nije musliman zabio u katolike, Bošnjak u Hrvate i samo da niko nije stradao“.

Niko nije stradao, kaže nakon završenog razgovora, a meni odmah bi lakše. Državna granična služba koja pokriva granične prijelaze Kamensko, Prisika, Vaganj i Vinica etnički je mješovito, ustvari pretežno ga pokrivaju zaposlenici iz konstitutivne kvote B i H, vjerojatno ima i nešto malo kvote S. Već odavno je praksa, kao i u drugim službama, da se za vjerske praznike pokrivaju na način kada je vjerski praznik jednima, druga etnička, pardon vjerska skupina radi, da bi ovi mogli biti slobodni.

Sad ja šaljem svom mozgu signal da me prestane mučiti sa overthinkingom i crnim mislima u kojima se neko iz jedne etničke i/ili vjerske skupine zabija u one iz druge etničke i/ili vjerske skupine, jer je frustriran i ljut i želi skrenuti pažnju na nejednakost ili nepravdu ili je možda neko sit svog života unutar ovih priznatih nam granica.

Iako smo svi koji živimo na prostoru i unutar suverene i nezavisne države BiH, u srcu Europe, samo jedan dio tog stanovništva, pretežno oni koji su se izjašnjavali kao Bošnjaci ili Ostali i koji su imali samo bh.pasoš su nakon rata bili u diskriminatorskom režimu zvanom vizni, a sada i tri decenije od rata su opet u poziciji koja ih potčinjava i stavlja ispred čitača otisaka i face skenera, jerbo nemaju dvojno državljanstvo, pa samim time nisu ni građani EU.

Opet mozak nabacuje da se mogao neko zabiti u nedužne ljude i iz razloga što su portali u Republici Hrvatskoj, punopravnoj članici EU, bili preplavljeni viješću o preminuloj Julienne Bušić. Ta vijest me dočekala s vrata, dan prije Bajrama, kada sam u pola deset navečer došla kod svojih u Livno. Kaže stara, jesi upratila sav onaj jad od počasnog opraštanja od Bušićeve. Kontam, jeko sad Bušićeva??? Kažem, na drumu sam od jutros i ništa nisam upratila. Budući da je moja stara doslovno Sena Internet, sve mi je prenijela od A do Ž, tako da nisam morala surfati dodatno. Dakle, Julienne Bušič je neko ko je 1976. zajedno sa svojim suprugom, Zvonkom Bušićem, i skupinom hrvatskih emigranata sudjelovala u otmici američkog putničkog aviona kako bi skrenuli pažnju na položaj Hrvatske u Jugoslaviji. U toj akciji stradao je njujorški policajac, koji je pokušavao deaktivirati bombu postavljenu u ormariću na željezničkoj stanici u NY. Prevedeno na današnji jezik, Julienne je teroristkinja i otmičarka osuđena na doživotnu kaznu zatvora. No, Julienne je i neko ko je preminuo u 78.godini i u Republici Hrvatskoj je ispraćena na vječni počinak uz najviše vojne i državničke počasti. Govoranciju držali i Plenković i Grlić-Radman, postrojen je i vojnički vod, dakle u srcu Europe i Europske unije. Sve to stara meni bifla, a meni na um pade Mevlid.

Kontam, zamisli da sutra jedan dio BiH, u srcu Europe, a možda i kao punopravna članica Europske unije, Mevlida, koji je u međuvremenu u KPZ dobio i nadimak/titulu Ambasador, isprati uz najviše entitetske, kantonalne ili lokalno općinske počasti, postroji vojnički vod, po etničko vjerskom principu – jer, mi nismo centralizirana država, govoranciju održa neki premijeri, ministri, predstavnici nekih organizacija. Pa, bili bismo na agendi svih važnih i moćnih europskih država, a o američkoj administraciji da ni ne govorim. U svijet bi otišla slika uznapredovalog islamističkog nukleusa, koji je u srcu Europe i EU prijetnja stabilizaciji i prosperitetu, ravnopravnosti i jednakosti, ljudskim pravima i demokratiji. Dok se misli roje, upitam staru da li se oglasila ambasada SAD-a u RH povodom ovog slavljenja terorizma, otmice civila i ubistva njihovog policajca uz najviše državničke i vojne počasti? Kaže stara, nije.

Livno kao Livno, sve manje i uže, a društvena i politička klima uvijek ista. Ako imaš nekoga ko je u vrhu stranaka koje tri decenije vladaju, onda se i nadaj nečemu, a ako nemaš, ima, brate, Njemačka. Slušam kako idu izbori, ljudi se bore na razne načine da zadrže posao ili nekako dođu do nekoga ko zna onoga koji bi opet onome pri vrhu stranke koja se sada pita mogao u uho šapnuti da je ovaj ili onaj na listi za uži izbor, pa da onda on to kaže lokalnom gazdi odbora te stranke, pa da onda on javi komisiji. Ne, nema nikakve veze da li komisiju drže ove što se nazivaju probosanskim ili ove što ih se naziva nacionalnim. Model ovladavanja običnim čovjekom je apsolutno isti i pokazao se kao najuspješniji. A, ono što donosi rezultate, ne treba ni mijenjati.

Ovoga Bajrama navršava se skoro godinu i pol mog članstva u Medžlisu Livno. Naime, u „građanskoj“ državi, za one druge i drugačije u pojedinim sredinama nema ni redak za ukapanje nevjernika za odlazak na vječno počivalište.

Da bi se neko ko se izjašnjava kao ateist ukopao tamo gdje je ukopana većina predaka, a u mom slučaju je to groblje čija zemlja sada pripada Medžlisu pri Islamskoj zajednici, mora postati članom Medžlisa i biti valjda negdje utefteren kao džematlija, dakle ja svojim članstvom povećavamo neku lažnu kvotu i statistiku, te na taj način si osigurati grobno mjesto. Kao takvi mi ne možemo ni salijevati grobnice niti bilo šta, te će jedina razlika između mog i ukopa vjernika biti ta što ja neću imati vjerski obred popraćen prisutnošću i molitvom vjerskih autoriteta.

Šta ćeš, to je tako. Možeš se duriti, pozivati na jednakost, ravnopravnost, ljudska prava, demokartiju, ma šta god hoćeš. Uzmi ili ostavi. Ne preostaje mi ništa drugo već da savijem kičmu i upišem se u Medžlis, jer prije ću ja odapet negoli će ovdje ikad išta više biti građansko.

Tako, kada mi spomenu borbu za građansku, kada se nazovu probosanskim i na narednim izborima mi ponovno obećaju da će Bosne i Hercegovine kao građanske biti i u Sarajevu i u Livnu (dalje neću nabrajati), da je ona i,i,i, odnosno da nije ni,ni,ni, otići ću negdje povratiti. Na ovim prostorima, svakim danom sve je manje onih koji će se pisati kao Ostali, ili kao pripadnici konstitutivnih, ali bez vjerskog opredjeljenja, ili kao ateisti, dakle, sve je manje onih kojima će se ta ideja o građanskoj činiti dobrom, poželjnom i civiliziranom. A, kako broj pristalica te ideje opada, tako će i političari koji sada zastupaju tu ideju biti usmjereni na neke nove, unosnije i isplativije sintagme.

Prije Livna otišla sam na biro da se prijavim, ponovno. Ulazna dokumentacija i eto da probacim koju. Kaže mi E. ti opet na biro, ja rekoh, ja opet na biro. Bilo bi baš čudno da vas zanemarim u ovom svom životu. Nasmijemo se obje. Kaže, ma šta da ti kažem, i mene je za ovaj posao izvukao onaj bod šahida. Dok ona popunjava formular, kroz glavu mi prođoše slike osoba, roditelja koji su godinama patili što im se djeca, svršeni studenti sa Zlatnim značkama univerziteta, potomci Zlatnih ljiljana, RVI nigdje ne mogu zaposliti. Ali, nit su sve Značke, nit su svi Ljiljani i RVI isti.

Bila sam i U Višegradu. Popila kafu sa Bošnjakom, RVI. Dok smo pili kafu i razgovarali gledali smo u Drinu i most Mehmed-paše Sokolovića. Kaže mi kako je prošao golgotu, u Višegradu slovom i brojem radi samo JEDAN Bošnjak u entitetskim institucijama, dok ih u onim institucijama koje su držvane poput DGSa radi nešto više. Pitam pa gdje se onda zaposle Bošnjaci koji su odlučili ostati živjeti u Višegradu? Pa kaže u Goraždu, Sarajevu, pa vozare, a i to ako imaju negdje nekoga da progovori za njih, pa se zaposle. Većina ustvari je osuđena na svoje farme, stoku, obrte, i da se bori kako zna i umije. Pitam onako naivno, pa ovdje je SDA godinama u koaliciji sa SNSD i kako se koalicijski nisu dogovorili da se Bošnjaci zapošljavaju i unutar entitetskih institucija, nije valjda da unutar institucija RSa ne važi nacionalni ključ. Drugi sagovornik se uključuje i objašnjava mi kako ovdje politika dođe da izda naredbu da se podrži SNSDov kandidat za predsjednika RSa ili neku drugu funkciju, a taj jedan Bošnjak i što radi, i on se već asimilirao, radi više za njih nego za nas.

Država je ipak iznad svega. Danas na graničnom prijelazu Prisika dok čekam da dođem na red vidim tragove postojanja nekadašnje kućice. Kontam, zašto nije bilo novca da se oko kućice naprave neki stubići koji bi spriječili da se ugrozi život zaposlenih, a onda se sjetim najbjednije uniforme koju su donedavno imali i pranja novca kroz budžet dok sam još aktivno pratila budžet, kao da im LV osobno dolazi uzimati mjere. Graničar uzme dokument, pa sad mora otići do druge kućice ubaciti dokument, pa vratiti, jer nema više Casa de papel u kojoj su sjedili jedva sa oba svoja kuka, za platicu koja je tolika da moraju raditi još neki dodatni posao, čisto da bi mogli dolaziti – pokriti troškove dolaska na ovaj državni posao.

Od naše do granice RH razmišljam. Zamisli, potegneš veze, bogaoca, daš lovu da zaposliš sina u DGS, jer nema posla više nigdje bez ovoga, i onda strada u improviziranoj kućici za pasošku kontrolu, usred države koja po svemu sudeći ima najbrojnije branitelje državnosti, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ogledalo ove države stane u tu otpuhalu kućicu od papira. I u njoj ima mjesta samo za one koju je kroje po ovim mjerama.

Odvrnem „Ti i ja“ (Erogene zone) na najjače i danas stihovi „Ti i ja postojimo da drugim očima gledamo, naša su srca prevelika za nas, …drugim očima gledamo, nešto smo posebno u ovom svijetu olovnom,…svaki dan mislim da postoje slobodne uloge za one posebne što drugim očima gledaju u ovom svijetu olovnom, drugim očima gledamo, nešto smo posebno, u ovom svijetu olovnom”, zvuče baš olovno.