“Žena, majka, kraljica”

Čini mi se da smo kao aktivistkinje, pa i feministkinje, u proteklih trideset godina radile na mijenjanju svega i svačega osim naša četiri zida. Zalažemo se mi i dalje za rodnu ravnopravnost, ukidanje rodnih uloga, da ona može biti i političarka, kao što i on može biti odgajatelj, ali kada bi bilo stani pani i kada bi baš naše dijete trebao pričuvati on, babysitter, e to baš i ne bismo. Lažemo prečesto same sebe da smo uspjele da postignemo taj neki nivo rodne ravnopravnsoti, a kada se podvuče crta, naša rodna ravnopravnost ogleda se u tome da smo na sve ono što su na svojim plećima nosile naše majke i bake/nane mi sebi još dodatno natovarile i karijere. Da, vlastiti novčanik kojim djelimično, a neke od nas možda i u potpunosti, upravljamo zna stvoriti privid i osjećaj da smo uspjele. Privid je i u onom dijelu da ako hoćemo si da olakšamo i da se osjećamo manje inferiorne, usprkos plati koju pored neplaćenog ženskog posla, unosimo u zajdničko domaćinstvo, da sada ne moramo baš uvijek mi generalku da radimo po kući, platimo ko će to uraditi za nas. Ne moramo ni da kuhamo svaki dan, naručimo i iz onog velikog ruksaka dostavljača samo stavimo na stol i super. Da, same zaradile, same sebi omogućile da mi ne kuhamo i ne čistimo za sve nas, to sada mi plaćamo za sve nas.

Da nemamo vlastiti novčanik ili ako nismo prezadužene zajedničkim kreditom, onda ćemo, naravno, lično čistiti, prati, peglati, kuhati, presvlačiti, odlaziti u nabavke, vukljati kese, cekere, pelene, kolica, i šta sve ne. Ukratko, većina nas koje bismo i neku karijeru treba da budemo spremne da ćemo se morati klonirati i baviti i dalje kućom, djecom, bolesnim, razmaženim i zahtjevnim roditeljima s obje strane i ostalim članovima uže i šire porodice. Mi smo i dalje te koje zovu vrtići i škole da je dijete bolesno i da treba da dođemo po njega, mi smo te koje ćemo tražiti načina da izađemo s posla i sto puta progutati knedlu na svaki zahtjev poslodavca od prekovremenih do čega sve ne, jer opet će nam trebati slobodan sat ili dan zbog djeteta koje nosi njegovo prezime, kao i mi.  Mi smo te koje možemo sve to hendlati i koje donekle smatramo da smo se izborile, a realno, ova naša ravnopravnost ili način na koji ju mi doživljavamo, pa i živimo, iscrpljuje i frustriura. Vanjština puca od feminizma, a unutrašnjost trune od patrijarhata kojeg smo još dodatno ojačale hraneći ga vlastitim parama. Ta naša bosanskohercegovačka, a vjerojatno i balkanska, rodna ravnopravnost je i da pričamo i da se borimo za nju, najčešće izvan okvira naša četiri zida.

Tješimo se da smo mi ipak drugačije i da našoj djeci šaljemo sliku ravnopravnosti, a kada bismo se same snimale i pustile snimak jednog dana, bio bi to video u kojem je mama Usain Bolt, u lila trikou, jer ipak smo mi feministkinje. I dalje mi odgajamo djevojčice u inferiorna, a dječake u superiorna bića, najčešće nesvjesno. Zato, kad čujem da mene ili nekog drugog etiketiraju kao „Žena, majka, kraljica”, stegne mi se želudac. To je upravo opis i okvir u kojem se trebamo, najčešće i moramo kretati radi mira u kući – prvo one iz koje potičemo, pa onda i svake naredne u koju idemo. To je opis da si žena koja treba i da je majka, a ako nisi majka, pitnje je koliko si žena, pa onda ne možeš ni biti kraljica. A, kada si žena i majka i kada slijediš svoju ulogu na način da slušaš, trpiš, opslužuješ sve oko sebe, super je i ako si sposobna da privređuješ dodatno pored onog neplaćenog ženskog posla u vidu te neke karijere, onda si naravno i kraljica. U suštini, žena, majka, kraljica je titula, Nobelpreis, Oscar za čuvarice i sljedbenice patrijarhata, za slike bez tona, za svijet u kojem je on zaista kralj, a mi dvorske lude koje sad zovu kraljicama. Naša trenutna rodna ravnopravnost su ružičaste naočale i bruka antidepresiva u ladici noćnog ormarića – hostija pred spavanje, jer valja ujutra opet Jovo nanovo.