Postupak posredovanja u cijeloj Bosni i Hercegovini treba biti besplatan, a ženama žrtvama nasilja prije svega treba pomoć u dijelu stambenog zbrinjavanja i zaposlenja kako bi spasile sebe i djecu, pored psihosocijalne pomoći, pa onda kada ojačaju pomoći im da završe i formalnosti poput brakorazvodne, imovinsko pravne parnice, a ukoliko budu željele i oko promjene prezimena. Razvrgnuće braka je formalno pravni postupak i sigurno da ga treba pokrenuti i sprovesti do kraja, ali ova formalnost ni u kojem slučaju ne bi smjela biti ograničavajući faktor za ostajanje u braku, ponajmanje u nasilnom okruženju i odnosu.
Neke brakove rastavi smrt, a neke život. Srećom, pravo na razvod je privatna stvar i najčešće se prilikom popunjavanja Zahtjeva za pokretanje postupka posredovanja kao razlog navodi „nepodnošljivost“ i/ili trajna narušenost odnosa u braku za što nije potrebno dokazivanje.
Javnost se već upoznala sa činjenicom da postupak posredovanja u Bosni i Hercegovini nije svugdje besplatan, te se u nekim općinama naplaćuje u iznosima od 30 do 300 KM. Postupak posredovanja je obavezna radnja koja prethodi podnošenju tužbe za razvod braka, što znači da ukoliko neko nema novca za pokretanje postupka posredovanja u onim općinama u kojima se to naplaćuje, ta osoba bit će formalno pravno u braku dok se ne steknu uvjeti da izdvoji novac za pokretanje postupka posredovanja, a kasnije i za sudske takse, te usluge pravnog/e zastupnika/ice, ukoliko bude bilo potrebe za tim.
Prvo i najvažnije pitanje jeste zašto se usluge posredovanja uopće naplaćuju i kako smo došli/e do toga da se u jednoj općini to ne naplaćuje, a u drugoj naplaćuje?
Bespredmetno je uopće raspravljati da li javne ustanove poput centara za socijalnu rad, porodična savjetovališta u kojima su zaposlene osobe ovlaštene za provođenje postupka posredovanja trebaju naplaćivati ovu uslugu. Budući da još uvijek nemamo zvaničnih podataka koji bi nam jasno pokazali koliko se Zahtjeva za posredovanje godišnje zaprimi, a kamoli da imamo prikaz podataka Zahtjeva razvrstanih po spolu podnositelja/ice, kako bismo jasno mogli vidjeti da li su ovakvim nakaradnim odlukama ministarstava i centara za socijalnu rad pogođene prvenstveno žene, odnosno da li su žene te koje u većini podnose zahtjeve za posredovanje ili pak muškarci. Zbog nepostojanja takvih podataka ne usuđujem se reći da su ovakvim neujednačenim tretmanom i diskriminacijom po osnovu mjesta prebivališta prvenstveno pogođene žene.
Iako Istanbulska konvencija, između ostalog, strankama potpisnicama zabranjuje obavezne alternativne postupke rješavanja sporova, uključujući medijacije i mirenja, za sve slučajeve nasilja obuhvaćenih Konvencijom, još uvijek svjedočimo slučajevima u kojima u nadležnim ustanovama za provođenje postupka posredovanja i razvoda braka ovlaštene osobe rado posežu za medijacijom i mirenjem. Čak i sam opis postupka posredovanja u prvom dijelu više pažnje posvećuje dijelu koji bi trebao da pomiri podnositelje Zahtjeva za posredovanje, nego dijelu koji se tiče zajedničkog starateljstva, roditeljstva izvan bračnih okvira, da opisom detaljnije informira javnost, koja je velikim dijelom potencijalni podnositelj Zahtjeva, koje teme se obrađuju na posredovanju, kako se obračunava alimentacija, kako je poželjno da se dani viđanja djeteta s roditeljem/kom s kojom ne živi preciziraju uz jasno navođenje dana u sedmici i satnica, mjesta odvođenja i dovođenja djeteta, mjesta boravka, godišnjih odmora, raspusta i još mnogo toga. U svemu ovome posebna pažnja bi se trebala pokloniti osobama koje su žrtve porodičnog nasilja, te staviti se u poziciju i osoba koje provode postupak posredovanja u situaciji kada se tek tu u procesu posredovanja otkriva da je u toj bračnoj zajednici bilo nasilja, a onda i sve nas još dodatno treba osvijestiti koliko se sam proces posredovanja usložnjava, ukoliko nikad i nikome prethodno nismo prijavile nasilje, nigdje ni traga tome, te sve to sada treba dokazati i postarati se da dobijemo starateljstvo, dogovorimo alimentaciju, kontakt s djecom/djetetom koji bi u slučajevima porodičnog nasilja trebalo drugačije tretirati bilo uz nadzor struke, ograničen kontakt ili čak zabranu kontakta uopće. Stoga, sve nas treba kontinuirano osvještavati i jačati sistem zaštite žrtava nasilja, kako prijava nasilnika ne bi dodatno ugrozila život žrtve porodičnog nasilja, ali to je posebna tema.
No, vratimo se pokretanju postupka posredovanja. U Kantonu Sarajevo postupak za posredovanje može se podnijeti popunjavanjem online obrasca ili lično u zgradi Porodičnog savjetovališta KS ili u Centru za socijalni rad po mjestu prebivališta osobe koja podnosi zahtjev, odnosno po posljednjoj adresi na kojoj je podnositelj/ica bio/bila prijavljena ili oboje njih . Pored ličnih i drugih informacija i ličnih dokumenata poput vjenčanog lista i rodnog lista djeteta, potrebno je navesti da li se Zahtjev pokreće jednostrano ili sporazumno, te ukoliko je sporazumno na Zahtjevu se potpisuju oboje. U roku od osam dana osoba ovlaštena za provođenje postupka posredovanja pozvat će osobu koja je podnijela zahtjev ili oboje njih, a ukoliko druga osoba nije supotpisnica, bit će pozvana pisanim ili putem telefona, te je na njoj da se pojavi ili ne na predloženi termin za prvi od tri sastanka. Ukoliko se jedna osoba ne pojavi, a uredno je zaprimila poziv, postupak posredovanja obavit će se sa osobom koja se odazvala. Također, postupak posredovanja se neće obustaviti u slučaju izostanka bračnog partnera koji se nasilnički ponaša prema drugom bračnom partneru. Ovlaštena osoba za provođenje postupka posredovanja dužna je u roku od dva mjeseca od dana podnošenja Zahtjeva za posredovanja okončati proces posredovanja.
U samom postupku posredovanja rješavaju se ključna pitanja starateljstva, alimentacije, dogovor oko kontakta roditelja/ke s djetetom s kojim taj/ta roditelj ne živi, vodeći računa o najboljem interesu djeteta. Kada se postigne dogovor, a ovlaštena osoba se postara da se sve nejasnoće i nedoumice riješe unutar ta tri susreta, potpisuje se Zapisnik i on se pored ostalih dokumenata predaje uz tužbu koju će obje osobe ili samo jedna podnijeti kod općinskog suda. Postoje slučajevi u kojima osobe koje podnose tužbu angažiraju advokata/icu za sastvljanje tužbe i to je naravno dodatni trošak u cijelom ovom postupku i pada na teret ili jedne ili obje strane, zavisno od međusobnog dogovora. Primjerak tužbe kako za osobe koje imaju djecu, kao i za osobe koje nemaju djecu moguće je naći na internetu, te podnijeti u tom obliku, ukoliko niste u mogućnosti izdvojiti novac za pravnog/nu zastupnika/icu. Unutar nekih mjesec dana i tužitelj i tužena strana dobit će termin za održavanje brakorazvodne parnice i uputstvo za uplatu sudske takse koja je podijeljena na obje strane jednako. Uplatnicu je potrebno u roku nekih sedam dana dostaviti sudu, dakle prije održavanja ročišta. Na samom ročištu obje strane se izjašnjavaju da li ostaju pri svom, odnosno pri svemu onome što proizlazi iz samog Zapisnika sa posredovanja, odnosno tužbe i što će sad sudija/sutkinja pretočiti u Presudu. Ukoliko su obje strane saglasne već na tom ročištu mogu se izjasniti da nema potrebe za dodatnih 15ak dana do proglašenja pravosnažnosti Presude, te se tom izjavom i potpisom sama Presuda proglašava pravosnažnom. Dakle, od dana pokretanja postupka posredovanja do popisivanja pravosnažnosti brakorazvodne presude prođe nekih šest mjeseci.
Budući da i lično imam iskustva sa pokretanjem postupka posredovanja, brakorazvodnom parnicom, a mnogo komuniciram sa ženama koje su također prošle ili prolaze isto, ne mogu se složiti sa tvrdnjama, akcijama i argumentima kojima se plaćanje postupka posredovanja vezuje za prisilno ostajanje u braku, a negdje i u nasilničkom odnosu unutar braka.
Razvrgnuće braka je formalno pravni postupak i sigurno da ga treba pokrenuti i sprovesti do kraja, ali ova formalnost ni u kojem slučaju ne bi smjela biti ograničavajući faktor za ostajanje u braku, ponajmanje u nasilnom okruženju i odnosu.
Maja G 