Probaj me tući kad ne ovisim o tebi

Zato, drage žene, budite i žene, i majke i nemajke, i floskularno nazvane kraljice, a sebi za 8.mart poklonite odluku da ćete se boriti za svoj nasljedni dio unutar bazičnih porodica, da ćete se po stvaranju bračne stečevine ravnopravno uknjižiti, a ako ste već u braku da ćete iskoristiti svoje pravo i otići već u ponedjeljak i upisati se u zemljišne knjige kao suvlasnica u bračnoj imovini/nekretnini(ama), jer ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa.

Sretan 8.mart!

Usvojen je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine. Iako je izjava federalnog ministra pravde, Vedrana Škobića, koji je usvajanje ovog Zakona nazvao poklonom svim ženama u Federaciji Bosne i Hercegovine povodom Međunarodnog dana žena dobrim dijelom shvaćena kao uvreda, ja sam ju prihvatila baš kao vrijedan poklon, jer nekad je za neke stvari bitan momentum,  osobito kada se radi o konvencijama, deklaracijama i zakonima kojima se unapređuje ili uređuje pitanje ljudskih prava, a posebno ako je još u nekom dijelu naziva spomenuta i žena. A kako je samo jedan dan u godini naš, pa eto nam onda i poklon tim povodom.  I bolje da je poklon u vidu Zakona o zaštiti od nasilja u porodici nego da su iz budžeta kupili vaučere u nekoj od drogerija ili one jadne ruže uz dopuštenje ranijeg odlaska s redovnog posla kako bismo stigle odraditi onaj neplaćeni dio posla kod kuće.

Novina u tom Zakonu su elektronsko praćenje nasilnika, mogućnost da patrola procijeni ozbiljnost situacije po dolasku na adresu i policijski organ može odmah izreći hitnu pisanu mjeru i koja će vrijediti 48 sati, uz to uveden je i dodatni mehanizam lišavanja slobode nasilnika ukoliko policija procjeni da je to hitno i neophodno. Propisani su i nadzor nad poštivanjem i izvršavanjem izrečenih mjera zabrane, osobito nad dijelom koji se odnosi na izrečenu mjeru psihosocijalnog liječenja nasilnika, a ukoliko nasilnik prekrši mjere moguće je presuditi mu i do tri godine zatvora, umjesto dosadašnje novčane kazne od 500 do 1500KM. I sada nam valja dodatno raditi u dijelu educiranja i osvještavanja zaposlenih u policijskim, pravosudnim, socijalnim, obrazovnim i zdravstvenih institucijama, a nevladinog sektora je sve manje, a po nekima smo bili ništa do prodavači/ce magle za masne svote novca. Sada će, pretežno neosviještene institucije, osvještavati same sebe, slati se na dodatna educiranja negdje i nekad, a vjerojatno nikad, jer teško da će budžetska sredstava općina i Federacije biti usmjeravana na ovaj dio, a po dolasku na adrese (ne)educirani i (ne)osviješteni pripadnici policijskih organa stišavati će situaciju, pravni zastupnici nasilnika pred sudom govoriti da ju je ubio iz ljubavi, a u centrima za socijalni rad dizat će se tužbe protiv žena žrtava nasilja koje svoje iskustvo sa centrom iznose na društvenim mrežama. Većina nas će i dalje raditi na jačanju žena, njihovoj ekonomskoj nezavisnosti, ali ne preventivno u smislu prije stupanja u veze, (van)bračne zajednice, već nakon što im se bilo koji ili svaki oblik nasilja desi u životu i dobrano ga se natrpe. S tim u vezi, vrijedno je spomenuti kako mi žene, usprkos tome što nam na raspolaganju stoje zakoni, i dalje poštujemo više običajno pravo, nego pravo o nasljeđivanju i sticanju, odnosno diobi (van)bračne stečevine, a onda kada se bilo koji oblik nasilja i desi, tražimo pomoć i podršku sistema za koji se sve češće pitamo koga štiti – žrtvu od nasilnika ili nasilnika od žrtve.

Još u bazičnoj porodici, u onoj u kojoj se rodimo i u kojoj nas se odgaja da je šutnja zlato, da trebamo biti fine, uljudne, tihe, mirne, suzdržane, odgoji nas se i da naše nije ništa. Prvi oblik ekonomskog nasilja žene dožive od strane svojih roditelja koji ili žensko dijete liše nasljednog dijela ili im se nekako da doznanja da nije moralno ni prihvatljivo da se prihvate svog nasljednog dijela, te je sasvim moralno i nekako u skladu sa našim famoznim običajima i tom nekom tradicijom da se nasljedstvo da sinu, nositelju prezimena loze. I tako nas oni nama najbliži, naša krv, na vrijeme nauče da je jedino ispravno i prihvatljivo da sve bude na njemu, muškarcu, bilo bratu, rođaku, partneru, suprugu. Baš ondje gdje bismo se trebale osnaživati i odgajati u duhu ekonomske neovisnosti, mi doživimo da je sasvim normalno da uvijek o nekome budemo ekonomski ovisne. Tako da bi prvi korak u pretvaranju žena u ekonomski neovisne individue, odnosno preventivno djelovanje protiv bilo kojeg oblika nasilja, trebalo otpočeti još pod krovom roditeljske kuće. Neizmjerono je važno promijeniti ovu praksu i osloboditi žene od prakticiranja običajnog prava. Kada kćerka od svojih roditelja dobije nasljedni dio u jednakom udjelu kao i muško dijete, a u slučajevima smrti oca, prihvati se svog nasljednog dijela, bez onoga običajnog da se odriče i prebacuje na majku poslije oca, sama kćerka, a i roditelji/ke koje ju u tome budu podržavali umjesto osuđivali, pridonose stasavanju ekonomski neovisne žene koja u slučajevima bilo kojeg oblika nasilja u partnerskim zajednicama ima mogućnost napuštanja takvog odnosa, jer ima s čim da upravi i da se spasi prije negoli postane žrtva femicida. Drugi korak koji je mnogo izvjesniji da će se desiti, ukoliko je žena u bazičnoj porodici bila odgojena i podržana da stasa u ekonomski neovisnu ženu, jeste da sve što bude stvarala s partnerom u (van)bračnoj zajednici biti će ravnopravno uknjiženo na njih oboje. U situacijama gdje je roditelji liše ekonomske neovisnosti, mnogo je teže stasati u ženu koja će u braku smatrati da bi trebala biti ekonomski ravnopravno uknjižena i neovisna u svakom trenutku.  Iako je danas 2025. vrlo mali broj nas žena smo uopće promišljale ili promišljamo o ovome, a još manji broj nas je ravnopravno uknjižen u bračnu stečevinu. A, kako nasilje ne bira svoje žrtve, i kako je svaka druga žena nakon svoje 15.godine doživjela neki od oblika nasilja, onda smo sve mi potencijalne žrtve ekonomske neovisnosti i bilo kojeg oblika nasilja. Neophodno je da sve mi svakog dana pričamo na ovu temu i pronalazimo način kako osvještavati naše roditelje, nas kao roditelje, generalno i žene i muškarce.  Skoro je nazamislivo raditi na prevenciji bilo kojeg oblika nasilja nad ženama i u porodici bez priče o nasljednom pravu i imovinsko pravnim odnosima unutar bračne i vanbračne zajednice.

Podaci o vlasništvu nad nekretninama razvrstanim po spolu u Bosni i Hercegovini nisu dio obrade statističkih podataka Agencije za statistiku u BiH. Na moj upit vrlo ljubazno su mi objasnili da ne raspolažu ovim podacima i uputili me na nadležne geodetske institucije, koje vode evidenciju o vlasništvu nad nekretninama u okviru katastarskih i zemljišnoknjižnih registara. I obratila sam se, a putem outlook-a dobila potvrdu o primitku i pročitanom mailu i to je to.

Posljednji podaci koji se mogu pronaći pretraživanjem interneta jesu statistike geodetskih uprava u Bosni i Hercegovini iz 2017. godine koje pokazuju da je udio žena vlasnica ili suvlasnica nekretnina značajno manji u odnosu na muškarce, pa je tako na nivou BiH samo oko 30% žena koje su vlasnice ili suvlasnice nekretnina, i to 29,6% u RS-u i 38,4% u FBiH.

Prošle godine razgovarala sam sa rukovoditeljicama i psihologinjama u nekoliko Sigurnih kuća u Bosni i Hercegovini. Budući da sam i sama bila stava da treba sve učiniti kako bi se zakoni koji uređuju oblast porodičnog prava i nasilja nad ženama u porodici kao i krivični zakoni trebali izmijeniti do mjere koja bi nasilnika odmah po pozivu i izlasku patrole na teren izuzela iz domaćinstva i strpala u zatvor ili ustanovu koja bi bila u obliku kaznenog doma u kojem će oni kao nasilnici imati i rehabilitaciju do mjere da neće biti pušteni na slobodu dok stručni tim za liječenje i rehabilitaciju ne da svoj stručni nalaz i potpis s muhurom da nisu prijetnja po sigurnost partnerice/supruge i djece Sagovornice iz Sigurne kuće su se složile sa mnom i navele da bi to i sada sa ovakvim zakonomia trebao biti slučaj, ali da je i njima, kao i javnosti, poznato da se ne vrši nadzor nad sprovođenjem izrečenih mjera nasilniku, a najmanje se vodi bilo koji nadzor nad onom mjerom kojom se propisuje obavezno psihosocijalno liječenje nasilnika. S druge strane, otvorile su mi ugao za razmišljanje koji do tada, meni iz moje komfor zone nije bio predmetom sagledavanja. Naime, mnoge žena u Bosni i Hercegovini bez obzira na socijalni status, nivo obrazovanja, vjersku ili bilo koju drugu opredjeljenost, nisu (su)vlasnice nekretnina kako onih koje su im po nasljednom pravu pripadale tako ni onih koje su sticale sa svojim (van)bračnim partnerima. Kada iz zone komfora razmšiljam o ženama žrtvama bilo kojeg oblika nasilja, prva pomisao mi je da ga ne bih trpila ni dan, a kada bi došlo do fizičkog nasilja da bih otišla i nikad se više ne bih vratila. Moja zona komfora je da imam svoju platu, da bih mogla sebi plaćati negdje neku kiriju, da imam od koga i posuditi dok se ne snađem, ali i moja komfor zona je podrazumijevala, donedavno, da sam ja ta koja trebam da izađem sa adrese koju smo zajedno sticali. Pokupim svoje stvari nestanem. Onda ću se snalaziti kako umijem i znam, bitno je da ga ne gledam i da život djeteta i mene nije ugrožen. Valja spasiti glavu i nijedna materijalna stvar nije vrijedna mog i života djeteta ili djece. No, u situaciji kada si nezaposlena, kada radiš za neku crkavicu i još si opterećena kreditom, najčešće za neku materijalnu stvar koja se vodi samo na njegovom imenu, kada si se ulaskom u brak nastanila u zajedničko domaćinstvo njegovih roditelja, nekad i sa ekskluzivnim odvojenim ulazom, pa još i ulagala zajedno s njim u obnovu, namještanje i šta sve ne, tada i ona iz te svoje zone kao i ja iz one moje komfor izlazimo iz zajedničkog s tim da ona nema gdje, ograničenih mogućnosti financiranja novog stambenog prostora i jednostavno ostaje da trpi, da se obraća nadležnim institucijama s vapajima za pomoć, a za mnoge od njih nažalost saznamo tek kada budu ubijene od strane svojih dugogodišnjih zlostavljača. Dakle, i mene i nju jednako treba osvještavati i jačati u dijelu ekonomske neovisnosti od malih nogu, preko bračne stečevine do diobe bračne stečevine kada se razvodimo iz bilo kojeg razloga.

Bez obrzira na naš stepen obrazovanja, bilo koje opredjeljenje, bez obzira što je neka od nas u boljoj financijskoj poziciji, bez obzira koliko smo svojim radom sticale u braku, u situacijama kada želimo napustiti toksičan odnos, podrazumijeva se da mi treba da sve napustimo i snalazimo se kako umijemo i znamo. Tu kreću da nas ekonomski jačaju i osvještavaju – dakle, kada ostavimo sve ono što smo dosad ravnopravno stekle. Kad već ekonomski ovisimo same o sebi, onda ne bismo trebale ovisiti o bilo čijem mišljenju, bilo kojem običaju i tradiciji i na vrijeme uzimati sve što nam pripada, što nas i formalno pravno sljeduje.