Sve je naše njegovo

Piše: Žrtva Ekonomskog Nasilja

“Kada naredni put pomislite kako su one žene koje se vrate nasilniku slabe, lude, neemancipirane – provjerite šta je od imovine uknjiženo na vas i čime vi u ovom trenutku, a kamoli u trenutku svađe, razvoda, ekscesa ili nasilja zaista raspolažete.”

Ubrzo smo počeli živjeti zajedno i kupili stan, na kredit – otplatni period od sedam godina, na njegovo ime.  Nismo se još bili vjenčali. U otplatnom periodu kredita od sedam godina, tri godine vežu se za vanbračnu, a četiri za bračnu zajednicu. Često sam znala čuti od njega da je stan isključivo samo njegov, jer je kredit na njemu i on ga otplaćuje. Ja, moja uloga, moji doprinosi? Nema ih, mislim, papir trpi sve pa je ključno pitanje zašto sam ja uopće pristala da me na tom papiru nema i to ne samo tada već i kasnije. Onda sam krenula iščitavati Porodični zakon. Bila sam obradovana kada je doživio izmjene i dopune u dijelu izjednačavanja vanbračne sa bračnom zajednicom. Nisam nikad otišla na pravno savjetovanje, možda što sam duboko u sebi znala da će me pravno tumačenje i obrazloženje teoretskog i praktičnog pogurati da izađem iz odnosa u kojem sam bila, a meni je bilo bitno da naš odnos uspije. Ali, doći će vrijeme kada ću morati otići sada više ne na pravno savjetovanje već po pravno zastupanje i platiti za sve svoje gluposti i naivnosti.

Dvije trećine našeg zajedničkog života ja sam zarađivala više nego on. Kupovale se nekretnine, ulagalo u objekte u vlasništvu njegovih roditelja, dizali krediti, pravilo, gradilo, rušilo, ma šta sve ne. Stekli smo tri nekretnine, ali je samo jedna bila uknjižena na nas dvoje.

U toku bračne zajednice dižemo kredit, opet na njegovo ime, a ulažemo ga u objekat u vlasništvu njegovih roditelja. Renoviramo, namještamo i nakon propalog pokušaja da se mi, odnosno ja, bavim gastronomijom, iznajmljujemo ga trećem licu uz kiriju koja dvotrećinski ide njegovim roditeljima, kao što je to bilo i prije našeg ulaganja, i jednu trećinu koja ide nama, jer se povećala vrijednost objekta našim investiranjem. Taj naš dio dobiva on od svoje mame na ruke. Ja od toga ne vidim niti imam bilo šta. To vam je ona naivnost kada ulažete u nešto što nije vaše vlasništvo, ali razmišljate na nekakav fer i ljudski način, pa ćete ako i ne uspijete da lično vodite biznis, uvijek moći prihodovati od iznajmljivanja i da to nije mrtvi kapital, nego neki vid sigurnosti. Kakva zabluda! Tada ne razmišljate o pravu, o transparentnoj raspodjeli prihoda, o posljedicama, a skoro nikako ne razmišljate o tome šta se dešava u situaciji kada se odlučite razvesti. Isto je i kada se udamo i mislimo da je jeftinije, lakše i bolje, podići kredit i uložiti u sprat kuće koja je možda u vlasništvu njegovog oca/njegovih roditelja, a najčešće kuće nisu ni legalizirane ili su dio nekih neriješenih suvlasničkih odnosa pokoljenja koja nisu više na ovom svijetu. Kada dođe do nasilja bilo kojeg oblika ili jednostavno se želite razvesti, tada napuštate to mjesto u koje ste ulagali sve to vrijeme i nanovo se zadužujete ili pronalazite način kako obezbijediti novi krov nad glavom. On? On ostaje tamo gdje ste zajedno ulagali. Najskuplja je jeftina gradnja i ulaganje!

Kako je kirija uvijek dolazila na ruke njegovoj mami, a ona naš dio davala njemu – meni bi trebalo da pripadne pola, ali ja to nikada nisam dobila. Da li sam s vremena na vrijeme tražila svoj dio? Jesam, ali na kraju bismo se posvađali, bila bih kažnjena višesedmičnim nekomuniciranjem i na kraju bismo se pomirili tako što bih se ja izvinila. Kažnjavanje šutnjom je emocionalni vid zlostavljanja i sve neizrečeno, neiskomunicirano samo se taloži, a odgovori pristignu kasnije u vidu psihosomatike, anksioznosti, depresije, autoimunih bolesti, karcinoma. Bila je to  prva greška, ali ja je nisam prepoznala, bilo mi je bitno da naš odnos uspije, da naša zajednica opstane, da mi zajedno napredujemo. Onda smo kupili apartman koji smo iznajmljivali putem platformi za iznajmljivanje – svi kodovi i pristup profilu našeg apartmana imao je samo on. Da je kojim slučajem, recimo, umro u koroni,  ja bih morala zvati Nizozemsku da mi pomognu oko pristupa profilu. I tim novcem je upravljalo, logično, on. A ja? Ja sam radila i radila i pokrivala 80% naših troškova. Ni naša ljetovanja ili zimovanja nisu bila plaćena novcem kojim je on upravljao, odnosno koji se akumulirao od prihoda zajednički stečene imovine. Ako bih pitala za taj novac odgovor bi bio da ne moramo nigdje ni ići. Otišli bismo peglanjem moje kartice. S vremenom sam shvatila da se osjećam gore nego kada sam imala samo 5 KM. Shvatila sam da sam i ja kroz sve te silne godina ulaganja i požrtvovanja težila da mi bude lakše, lagodnije u životu, da manje razmišljam o financijama i pokrivanju svih troškova i potreba, da se osjećam barem malo sigurnije, da se dosta toga i stvorilo, ali da ja u konačnici od toga nemam ništa. Pitala sam se i zašto ostajem u toj vezi. Možda zato što su nas učili da je brak svetinja, da trebamo učiniti sve da odnos uspije, zato što mislimo da je to ljubav, zato što je seks dobar, samo kasno shvatimo da ga poskupo plaćamo, zato što još uvijek nismo spremne sebe staviti na prvo mjesto, zato što mislimo da će proći, zato što se nadamo da će se promijeniti, smatramo da dijete treba da raste uz oba roditelja, zato što se možda bojimo samoće, nesvjesne da smo već odavno same.

Onda je došla plava koverta koja me poziva na posredovanje zbog zahtjeva supruga za okončanje bračne zajednice.

Da li sam znala da je brakorazvodna parnica jedno, a imovinsko pravna drugo? Mislim znala sam da se ne bave istom temom, ali sam mislila da idu jedna uz drugu i kad rješavaš pitanje razvoda, djece, alimentacije – rješavaš i gdje ko živi, šta sa zajedničkom imovinom i slično.

Ali – jedno je misliti, a drugo je to i doživjeti.

Pokazat će se da sistem postoji i da je nama, ženama, omogućeno da se od samog početka ravnopravno uknjižimo, ali samo rijetke to svoje pravo zaista i sprovedu. Njegova pozicija u svemu ovome jeste da ga ima svugdje, uknjižen, prima novac od kirije na ruke, ima pristupne kodove apartmana kojeg iznajmljuje, svoju platu. Moja? Imam svoju platu, maloljetno dijete kojem ću postati starateljica, a za koje moram imati naslagan novac i čekati da i druga strana uplati svoj dio troškova, ali ubrzo ću shvatiti da je alimentacija nešto što je po prvi put njegovo učešće u potrebama djeteta. I, najvažnije, imam višegodišnji sudski proces podjele bračne stečevine i proces dokazivanja da me je bilo, da sam postojala, prihodovala.

Kada sam svojoj tadašnjoj advokatici spomenula da želim da se i pitanje ekonomskog nasilja otvori u okviru tužbe za razvod, rekla mi je da bi ona bila najbogatija advokatica kada bi se ovim bavila. Bila sam zatečena odgovorom, a kasnije, zahvaljujući internetu,  shvatila da u BiH nema nijedne tužbe koja se bavi ekonomskim nasiljem unutar bračne zajednice! A, ruku na srce, kako bilo kome objasniti da punoljetna osoba i bez potvrđenih psihičkih/mentalnih smetnji pristane na sve ovo?

Da li sam ja tada znala sve što danas znam? Nisam, iako sam se smatrala dobro upućenom u teme ženskih prava i Porodični zakon znala napamet.

Da li se u mojim krugovima pričalo o imovinsko pravnim odnosima unutar (van)bračne zajednice? Nije!

Da li su organizirani neki seminari ili informativni okrugli stolovi koji će nam barem približiti šta znači (van)bračna stečevina, potaknuti nas da se ravnopravno uknjižimo u imovinu koju stičemo u tim zajednicama? Nisu?

Jačalo nas se ekonomski u smislu kako se negdje zaposliti, aplicirati na neki grant i što prije i lakše se ekonomski osamostaliti i biti manje ekonomski ovisna, najčešće kada već izađemo iz partnerskog odnosa i trebamo se ponovno staviti na noge. Danas sve to razumijevam ne način da negdje blizu kraja prve trećine života uđeš u partnerski odnosno i radiš, gradiš, investiraš, prihoduješ… a kada se ispostavi da je odnos toksičan/nasilan ili da u njemu nema više ničega – sve to treba da ostaviš i izađeš sa svojih sedam stvari i tražiš način da započneš novi život dok on zadrži sve. Naravno, tada si skoro na kraju druge trećine života i trebaš sve ispočetka kao na kraju prve trećine.

Do žena je! Mi smo odgojile i te muškarce na način da njima pripada sve dok djevojčice odgajamo da budu fine, poslušne, trpeljive, uljudne, pristojne, lijepo sjede, ne pričaju puno, budu poštene u smislu nevinosti i materijalnog, da je seks grijeh, a novac prljav. Učimo ih i da je brak gotov kada on to kaže, na nama je da se svim silama trudimo da brak opstane. A, kada dođe plava koverta, tada je opet na nama ili da se prostremo po ko zna koji put i tražimo oprost, ne znamo ni mi za šta, ili da ćutke izađemo i krenemo dalje, što tiše i neprimjetnije.

Kad je odlazio sa sobom je odnio ono čime je upravljao i tokom zajednice – novac od kirije i iznajmljivanja zajedničkog apartmana i dalje dobiva isključivo on.

Moje iskustvo pokazuje da bi mi, da sam se uknjižila na vrijeme na sve naše zajedničke nekretnine, danas bilo lakše prolaziti sudski proces i većinu novca koju zaradim ne bih davala na dokazivanje svog udjela u vlasništvu ili učešća u sticanju.

Pripadala sam onim ženama koje nikako nisu mogle razumjeti žene koje se vraćaju nasilniku. Danas, nakon ličnog iskustva, razumijem ih više nego ikad. Prolazeći sve ovo sto puta sam pomislila šta bi bilo da nemam svoju platu? I sudske procese i psihoterapije, liječenje,… možeš započeti tek kad imaš svoj novac, a kada ga nemaš ostaješ i trpiš, jer naprosto nemaš kamo.

U konačnici nikad ne znate u kojem trenutku možete postati žrtvom ekonomskog ili drugog oblika nasilja kao što ne znate da li ćemo biti zajedno dok nas smrt ne rastavi…. Zato poslušajte ovaj razgovor, educirajte se na vrijeme i ako vas neko neće, jer tražite da se ravnopravno uknjižite, onda ni ne treba da vašeg partnerstva bude, jer zašto se dovoditi u situaciju da i kad se desi da se razvedemo ili raziđemo sav teret dokazivanja pada na nas, a pri tome mi moramo ili na ulicu ili nazad odakle smo i došle što također nije sretna okolnost.