OD LJUBOMORE DO BATINA

Ispovijest žene žrtve psihičkog i fizičkog nasilja

Udala sam se iz ljubavi, barem sam do nedavno tako mislila. Danas na ljubav gledam potpuno drugačije i jasno mi je da nema veze s onim što sam ja tada osjećala.

Bio mi je prvi momak i udala sam se. Nisam bila sasvim sigurna da radim pravu stvar, ali nisam ni preispitivala nametnuti mi stav da se udaješ za onog ko ti je bio prvi, jer kako ćeš u brak ako nisi nevina, vratiće te i eto ti sramote za čitav život. Protivilo se to i mojim tadašnjim uvjerenjima, a danas znam da ja ustvari nikad nisam tako razmišljala, ali odgoj i nazovi tradicija su učinili svoje.

Bio je nasilan još dok smo se zabavljali. Znala sam šta je fizičko nasilje i nije da ga nije bilo u mom okruženju – viđala sam žene sa masnicama na licu, ali nije se  pričalo o tome, a ako i jeste – kontekst je bio da je vjerovatno saznala za njegovu nevjeru, postavila valjda pogrešno pitanje i „dobila što je tražila“.

Tada nisam imala predstavu da postoje i drugi oblici nasilja nad ženama. Danas znam – već duže vrijeme sam žrtva psihičkog nasilja. S tim je i počelo, a onda je uslijedilo i fizičko. Prvo onako ispodmukla krene verbalno omalovažavanje, vrijeđanje, onda nipodaštavanje ličnosti, a potom ljubomorne scene. Na kraju sama sebi više nisam vjerovala da nisam ja ta koja izaziva nečije poglede, provocira pojavom, seksualno izaziva. Polako, dan po dan, odustajala sam od sebe, ako sam se ikada i voljela, povukla sam se u svoja četiri zida, smanjila komunikaciju s vanjskim svijetom, izlaske sasvim ukinula, jer svaki moj korak bi proizveo uvrede, psihičko maltretiranje do iznemoglosti, a onda i batine. Danas sve ovo znam prepoznati i objasniti, ali…

U toj našoj adolescentskoj ili mladelačkoj vezi je bilo nasilja, prvenstveno ljubomore, ali je uobičajeno mišljenje o takvom ponašanju muškaraca bilo da je to znak koliko mu je stalo do mene, koliko me voli i valjda želi zaštiti od tog izvanjskog svijeta koji mi želi nauditi, tih pogleda drugih muškaraca koji me objektiviziraju, požudno gledaju i koji bi samo da me iskoriste. Kada si mlada žena zarobljena u predrasude okruženja teško se možeš snaći i odrediti šta je istina, a šta patologija onoga s kim se vežeš, jer niti je ko sa mojim vršnjakinjama i vršnjacima pričao o ovome, niti smo se mi imale kome obratiti pa razgovarati o našem doživljaju ili propitivanju (toksičnosti) partnerske veze.  Sada, kada mi je sve jasno, čini mi se da mnoge mlade djevojke prolaze i danas slična iskustva i da se i s njima, a i mladićima, nedovoljno priča o partnerskim odnosima, ljubavi, nasilju, reproduktivnom zdravlju, reproduktivnom zdravlju, adolescentskim trudnoćama, kontracepciji, seksu.

No da se ja vratim sebi. Udala sam se nakon pet godina veze za koju sada znam da je bila pakao. Možda sam negdje u podsvijesti znala da vjerovatno nikada neću doživjeti nježnost, uživati u seksu ili bilo čemu, ali nisam ni znala za drugačije. Možda sam se nadala da će se promijeniti jer sad smo u braku, dobićemo djecu, postaće pažljiviji…. I da, bilo je drugačije, sve gore i gore – psihičko maltretiranje se pretvorilo u fizičko, a  ja više nisam imala kuda. Ranije dok smo bili u vezi nakon ljubomornih scena, deranja i ispiranja mozga ipak bih zanoćila kod roditelja i barem na nekoliko sati bila rahat. Sad, sad je to zajednički krov nad glavom i nemaš ni kud ni kamo!  Polako sam postajala ona što postavlja pogrešna pitanja i krije modrice.

Shvatila sam da moj život nije lijep, sve jasnije sam razumijevala da sam stala na nagaznu minu nasilja u porodici i sve više mrzila sebe što nemam snage da nešto promijenim. U maloj sredini iz koje ja dolazim ne priča se o tome kako ti je u braku, a kamoli da trebaš izaći iz njega ukoliko trpiš bilo šta. Naučna fantastika bi bila da te bilo ko iz tvoje familije upita da li si sretna u braku, jer brak sam po sebi je sreća. Trebam li naglasiti da me nikada niko nije pitao kako sam, da li sam sretna, da li mi je dobro – ja sam bila udata žena, majka i imam svoju porodicu i moram biti sretna! Druge žene s kojima sam razgovarala u rijetkim trenucima kada bih se otvorila bi pričale da ni kod nje nije ništa bolje. Dijelile smo iste sudbine i vjerovatno mislile da je svima i svugdje tako.

Moj život svodio na djecu, kuću, psihičko nasilje, šamare, seks koji sam sve manje htjela, a u kojem nikad nisam ni uživala. Mislila sam da sa mnom nešto nije u redu, da moje tijelo nije sposobno ni doživjeti orgazam. Kasnije ću shvatiti da je u uslovima u kojima živim, sa osobom koja me psihički i fizički zlostavlja nemoguće biti opuštenom, uživati u bilo čemu.

Kako je ljubomore i nasilja bilo sve više i više, prestala sam da radim – nisam mogla ići na posao sva u modricama, a nisam mogla ni njemu objašnjavati da onaj muškarac koji me pozdravio nije moj ljubavnik nego kolega s posla. Postala sam domaćicom bez svojih primanja! Prestala su izlaženja iz kuće, susreti s prijateljicama i familijom, a polako i telefonski pozivi, čak i oni moje sestre. Ostala sam i bez prijateljica i bez bilo kakvog kontakta sa vanjskim svijetom.

Jedini prozor u svijet bio mi je moj mobitel – on je nadzirao i to, ali sam naučila kako da brišem istoriju pretrage. Zahvaljujući pametnom telefonu mnogo sam čitala i naučila kako da na neki način pomognem sebi. Vidjela sam da postoje sigurne kuće u koje bih mogla otići s djecom, da prije toga protiv njega trebam podnijeti  krivični prijavu za porodično nasilje, da će on vjerovatno dobiti zabranu prilaska. No, tako sam pročitala i da niko ne kontroliše tu mjeru zabrane prilaska, da u sigurnoj kući mogu dobiti psihološkog savjetovanja, smještaja i hrane za mene i djecu tokom  najviše 12 mjeseci. Za to vrijeme on je u našoj kući, normalno ide na posao, niko ne provjerava da li možda ide na liječenje, ukoliko bi mu bilo naloženo, a djeca i ja nakon 12 mjeseci biramo hoćemo li na ulicu ili natrag nasilniku.

Čitajući dostupne tekstove, analize i iskustva shvatila sam da negdje postoje i mogućnosti da se osobama poput mene i moje djece dodijele i socijalni stanovi, ali nigdje nisam naišla na informaciju da li to vrijedi za sve gradove i općine. Morala bih dati sve od sebe da se ponovno zaposlim i tu se zamislim šta bih napisla u životopis i ko bi me zaposlio, jer ovo je mala sredina, a on je bio društveno prihvatljiva persona u našoj sredini. Pročitah ispoviejsti žena koje su se odvažile i izašle iz zajedničkog stana, bile u sigurnoj kući pa iznajmile stan, ali onda je krenulo uhođenje, prijetnje, maltretiranje prilikom primopredaje djece i da je i tu sistem zakazao, jer se sistem više stara kako da nasilniku omogući viđanje djece nego kako da žrtva, to jest majka ne bude ta koja će na bilo koji način biti izložena kontaktu sa bolesnikom i nasilnikom.  Pročitah i da se odredi alimentacija za jedno dijete iznosi jednu trećinu prosječne plate u Federaciji, što je sad otprilike 300KM, za dvoje i više također. Onda se očevi odjavljuju s posla, dogovore s poslodavcima da ih stavi na minimalac i šta sve ne, jer očevi smatraju da alimentacija ide majkama na nokte, frizure, crveni karmin. Djeca inače ne jedu, ne piju, ne troše struju i hodaju goli i bosi.

Bezbroj noći sam provela razmišljajući da li je bolje i na ulici nego tu s njim, ali kako nikad u životu nijednu noć nisam provela nakon 22 časa vani zapravo ne znam kako je biti na ulici u gluho doba noći i sa dvoje djece bez prebijene pare. Ovo ovdje znam i poznato mi je i već sam navikla, a shvatila sam i da ovaj sistem nije naklonjen žrtvi već njemu nasilniku. Vidite – ja nisam glupa ili nepismena, nisam ni malograđanka, nisam primitivna, samo sam nagazila na minu zvanu porodično nasilje. Moja je odluka bila da ostanem tu gdje jesam, smanjim kontakte, jer sistem činimo svi mi i u sistemu su većinom ljudi koji ljubomoru smatraju izljevom ljubavi, a batine poklonom iz raja. Ja sam u sistemu smo žena koja se ne uklapa.

Potičem iz porodice gdje udajom prestaješ biti njihova briga, a i do tada sam bila možda samo usta koja treba hraniti i odgojiti o paziti da ne navučem kakvu sramotu porodici, okaljam prezime i pokoljenja, da ne dođem kući sa stomakom do zuba i zavijem nas kolektivno u crno od sramote.

Nisam pojma imala šta znači prvi seksualni odnos, o tome niko nije pričao s nama, tu i tamo sam uhvatila po koju scenu seksa na filmu… Niko nije pričao o tome šta li je seks, a šta vođenje ljubavi, unutar ženskog društva znale smo kad je koja i s kim imala prvi seks. Nijedna nije pričala o tome da li je doživjela orgazam, da li je uživala, da li je bilo lijepo, bolno… Ništa! Uglavnom smo se sve udale za te prve partnere. Ja nisam uživala u seksu, nisam doživjela orgazam i nikad kasnije neću.

Danas me raduje što znam da se djevojke, pa i mladići, imaju gdje informirati o svemu tome, mislim na online svijet jer su te teme i dalje tabu i u školama i u porodicama – jednim klikom mogu dobiti odgovore na sva pitanja koja ih tište ali uz rizik da će i u tom online svijetu naići na loše, zlonamjerne i neistražene izvore, no ipak imaju mogućnost pronaći i informacije relevantnih izvora.

Danas i ja znam da je sa mnom sve u redu i da je moja krivica samo u tome što sam sebe prisiljavala i živjela život koji se od mene očekuje, unutar zadatih okvira. Danas znam da za uživanje bilo u partnerstvu ili samoći prvo moraš spoznati sebe, osluškivati svoj unutarnji glas, onaj krik koji se buni protiv svega što pretežno masa zagovara, proklamuje ili osuđuje. Danas znam da za uživanje u seksu moraš znati šta tebi godi, a za vođenje ljubavi da na emotivnom i intelektualnom nivou budeš povezana sa tom osobom. Danas znam da svaki oblik nasilja sprečava i orgazam i želju za bilo čim, ponajmanje za životom.

Pitate se otkud ovo znam? Puno čitam jer sad su i meni u nekim srednjim godinama dostupni članci, podcasti i knjige i gutam ih svakodnevno. Nikad nisam sišla sa svoje nagazne mine, ali danas se s time nosim na drugačiji način.  Trudim se djecu, kada smo sami u kući, podučiti da žive svoj život, ne kako se od njih očekuje, nego onako kako oni žele i da uvijek slušaju svoju unutarnji glas i krik jer se on s razlogom javlja. Uvijek im kažem da je sreća najbitnija i da će samo ako su sretni znati da su živi.

Znam da mislite da sam trebala otići, spasiti i sebe i djecu jer druge su top uradile! Možda, ali možda su samo imale više podrške bazične porodice i sistema, pa im je odlazak bio moguć.  Eto ja nisam, nisam imala hrabrosti, „obraza“, jednostavno nisam imala ni gdje ni kamo. Obujte nakratko moje cipele i probajte izaći iz svoje komfor-zone i doći malo u moj svijet koji je i vaš, ali vas se lično ne tiče, a rado se razbacujete prijedlozima za rješenja situacija koje, slažem se, drugačije izgledaju iz vašeg ugla.