Pišu Maja Gasal i Rubina Čengić
Jednom je novinarka zaustavila slučajnog prolaznika na ulici i upitala ga da li zna šta je 14.februara. Prolaznik nakon kraćeg razmišljanja odgovori: „Pa, 8.mart.“
Od 14. februara pa sve do 8. marta objavljivat ćemo seriju tekstova različitih žena sličnih sudbina. Prije nego se počnete pitati, što mi najčešće i činimo, koja od priča je lična, koja li je prijateljica ili poznanica skrivena iza redaka, je l’ istina ili fikcija, zamolit ćemo Vas da odolite tome, ali da ne odolite pronalasku sebe ili lika bliske vam žene u barem jednoj od njih.
Naime, jedna je žrtva psihičkog, druga fizičkog, treća ekonomskog nasilja. Neke od njih su zaposlene, neke nezaposlene, neke su bile prisiljene prestati s radom, udate su ili razvedene, majke ili samohrane majke. Zajedničko im je da su rođene na teritoriji Bosne i Hercegovine, u patrijarhalnom okruženju i porodicama kojima je sreća sporedna stvar, kojima su običaji i tradicija iznad svega i koji žive pod sloganom „Bolje da crkne selo, nego običaji i tradicija“.
Zajedničko im je i to što ih ni obrazovni ni porodični sustav nije učio kako voljeti i vrednovati sebe, kako na vrijeme prepoznati bilo koji oblik nasilja i na vrijeme pobjeći od njega, spasiti se i biti sretna. Neke od njih porijeklom su iz ruralne, neke iz urbane sredine, a opet u ovom kontekstu nema baš mnogo razlike u tome gdje smo rođeni/e ili smo se kasnije nastanili/e jer svako od nas svoju glavu nosi sa sobom. Bez obzira na sredinu zajedničko nam je da, nekada svjesno, a nekada nesvjesno, održavamo patrijarhalni sistem na životu. Još uvijek smo njegove najžešće čuvarice jer u konačnici mi odgajamo i muškarce i žene.
Istina, u urbanim sredinama češće i više se priča o rodnoj ravnopravnosti, ali ne na način koji mijenja stvari iz korijena, već grebanjem po površini. Neke teme naprosto su tabu bez obzira u kojem dijelu države smo rođene, kojem staležu pripadamo ili koji stepen obrazovanja imamo. Čak i kada nam se desi nasilje rijetko želimo to podijeliti s nama bliskim osobama, a još manje s javnošću jer ,iako bi iskustva žrtvi bilo kojeg oblika nasilja, razvoda, adolescentske ljubavi, ljubomore, trudnoće i čega sve ne mogla mnoge žene na vrijeme osvijestiti i upozoriti – mnoge od nas to smatraju iznošenjem prljavog veša, a ustvari je upravo to održavanje patrijarhata na životu.
Šutnja je često odobravanje i mirenje sa stanjem.
Ovom serijom tekstova želimo Vas pozvati da preispitate svoju iskrenost, otvorenost spram ovih tema, informiranost i spremnost na oblačenje tuđih cipela, a onda i spremnost na razumijevanje sistema u kojem živimo, radimo, djelujemo, plaćamo poreze, održavamo domaćinstva bez prebijene pare i donosimo nove živote na svijet; koliko smo bitne i u kojoj mjeri nam je prihvatljivo podrazumijevati se i biti iznova žrtva bilo kojeg oblika nasilja koje čini partner ili sistema i istih onih običaja i tradicije koji ama baš nikad nisu na našoj strani; koliko smo spremne izaći iz svoje komfor-zone i biti glas žena koje svakodnevno pate; koliko često smatramo neku od nas hrabrom ili jakom, a neku drugu slabom bez sagledavanja šireg konteksta u kom se ona nalazi?
Život je nepredvidiv: neke od nas će pronaći ljubav, biti pažene, ravnopravne i vjerojatno se nikad neće morati zamisliti nad pitanjima nasilja u porodici, adolescentskim ili (van)bračnim vezama, neće imati potrebu ni razmišljati o brakorazvodnim, imovinskopravnim parnicama, nasljedstvu i (van)bračnoj stečevini i sretna sam zbog svake koju to mimoiđe, ali nije li pomalo egoistično ne uputiti se u problematiku i ne biti informirana kako bismo pomogle nekoj koja se nađe u problemu? Nije li egoistično ne znati koji nam zakonski mehanizmi stoje na raspolaganju, a koji nedostaju, pa birati one politike i predstavnike/ce koji/e će se zalagati za bolja i pravednija rješenja?
Probajte barem na jedan sat obući cipele svake od protagonistica i pitati se šta biste Vi na njihovom mjestu.
U periodu od 14 .februara do 8. marta čitajte priče žrtava različitih oblika nasija – nadamo se da ćete nakon toga drugačije gledati na nasilje i da ćete bolje razumjeti život u nasilju i jednako cijeniti onaj u samoći kao i onaj u partnerstvu.
Maja G 